EU(RO)FORIJA: EURO 1996 - It's (not) coming home

Novi dio serijala EU(RO)FORIJA donosi priču o Evropskom prvenstvu održanom 996. godine u Engleskoj, prvom u novoj Evropi, kakvu manje-više poznajemo do današnjih dana. Sve tekstove u serijalu EU(RO)FORIJA čitajte OVDJE.

Thirty years of hurt, never stopped me dreaming. It's coming home, it's coming home, football's coming home.

30 godina nakon organizacije Svjetskog prvenstva 1966. godine, Engleska je ponovo bila organizator velikog takmičenja 1996. godine, a tim povodom su engleski komičari David Baddiel i Frank Skinner kolaborirali sa britpop bendom Lightning Seeds i vjerovatno nesvjesno kreirali jedan od najvećih fudbalskih hitova u historiji.

Stihovi pjesme iz prvog pasusa ovog teksta govore o trideset godina patnje, koje autora nisu spriječile da sanja, jer fudbal dolazi kući. Tako bi se u najkraćim crtama mogla opisati pjesma Three lions, poznatija kao It's coming home, koju engleski navijači pjevaju od dana kad je prvi put objavljena pa sve do danas, duboko impresionirani njenim stihovima, koji se bave svim engleskim neuspjesima tokom decenija između osvajanja Svjetskog prvenstva i Evropskog prvenstva održanog 30 godina kasnije, na kojem su se Englezi nadali osvajanju novog internacionalnog trofeja. Sa skoro podjednakim žarom, ovu pjesmu pjevaju i navijači svih drugih neengleskih timova, ali je motivacija potpuno drugačija. Pjesma je odlična za ismijavanje engleskih neuspjeha, a Engleska je istovremeno jedan od najpopularnijih i najomraženijih internacionalnih timova na svijetu.

Evropsko prvenstvo 1996. godine tako nam je i prije samog održavanja dalo svoju najveću ostavštinu kroz ovu pjesmu, koja je i danas u centru pažnje evropske i svjetske javnosti, naročito uoči svakog prvenstva.

Prvi turnir nove Evrope

Kako je Engleska uopšte dobila organizaciju prvenstva? Krajnji rok za prijavu kandidatura za organizaciju turnira bio je 10. decembar 1991. godine, a pored Engleske, kandidati za organizaciju bili su Austrija, Grčka, Nizozemska i Portugal, no svi su se spremali za turnir na kojem će učestvovati samo osam reprezentacija, kako je bilo i dotad, mada je vrlo brzo i čelništvu UEFA postalo jasno da se na kontinentu dešavaju drastične promjene.

U maju 1992. godine, Izvršni odbor UEFA je na kongresu u Lisabonu odabrao englesku kandidaturu za organizaciju turnira. Zadovoljni su iz UEFA bili napretkom Engleske u borbi protiv huliganizma u proteklim godinama, praktično i decenijama, a Englezi su obećali drugim zainteresovanim članicama UEFA  povlačenje kandidarture za organizaciju Svjetskog prvenstva 1998. godine, što je odobrovoljilo glasanje za organizaciju turnira u Engleskoj.

Engleska je kao domaćin turnira dobila mjesto na istom, a u kvalifikacije je ušlo čak 47 drugih zemalja. U odnosu na današnje UEFA članstvo, izostale su samo Srbija i Crna Gora te Kosovo, koje su tada još uvijek bile u jednoj zemlji pod imenom Socijalistička Republika Jugoslavija, zatim Bosna i Hercegovina u kojoj je bjesnio rat, potom Kazahstan koji je tek kasnije postao član UEFA, te još Andora i Gibraltar.

Može se reći da je UEFA padom Istočnog bloka i formiranjem velikog broja novih država konačno dobila oblik kakav danas poznajemo, a dobila je i nove logističke izazove, jer je valjalo mijenjati sve na čemu je evropski fudbal, kako internacionalni, tako i klupski, dotad počivao.

UEFA je 30. novembra 1992. godine zvanično odlučila povećati broj učesnika na Evropskom prvenstvu sa dotadašnjih 8 na njih 16, a bila je to druga od dosadašnje tri ekspanzije turnira, stopostotna, baš kao i ona prva u kojoj je broj učesnika na turniru povećan sa 4 na 8.

Reprezentacije su u kvalifikacijama podijeljene na sedam grupa sa po šest ekipa, a jedna grupa imala je pet ekipa. Reprezentacije su podijeljene uoči žrijeba kvalifikacijskih grupa u šest jakosnih šešira, a mjesto na završnom turniru zagarantovano je za osvajače grupa, te za šest od osam najboljih drugoplasiranih selekcija, dok su preostale dvije trebale igrati baraž. Prvi put se u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo koristio sistem baraža.

Prvi put se u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo našao i Izrael, koji je izbačen iz AFC (Azijske fudbalske konfederacije). Visokomoralni Evropljani su i tada, baš kao i danas, puno blagonaklonije gledali na izraelske zločine u okolnim zemljama kao rezultat ekspanzionističke kolonijalističke politike nego azijske zemlje, pa je Izrael postao i UEFA članom.

Prvi put je u kvalifikacijama uveden i moderni sistem bodovanja pobjeda sa tri boda koji je efektivno značio da jedna pobjeda i jedan poraz više ne vrijede isto kao dva remija, već da pobjeda sama nosi više bodova od dva remija, što je trebalo donijeti otvorenije utakmice. Također, međusobni omjer je odlučivao u slučaju da ekipe imaju isti broj bodova.

Sam sistem jakosnih šešira ponovo je imao nekoliko promašaja, ako bi ih se smjelo takvima nazvati, jer idealan sistem, kako smo zaključili i u današnjem vremenu, svakako ne postoji. Turska je recimo iz petog šešira otišla prilično komforno na turnir, ostavivši iza sebe Švedsku koja je bila u prvom šeširu na čak šest bodova zaostatka. Vels je bio u drugom šeširru, a završio je na petom mjestu svoje grupe sa samo osam od mogućih 30 bodova. Ispred njega je završila čak i Moldavija.

Baraž su igrale dvije selekcije iz prvog šešira, Nizozemska koja je kvalifikacije završila iza Češke, te Republika Irska, koja je završila velikih šest bodova iza Portugala, čija je ekspanzija polako hvatala zamah. Zamah je hvatala i Hrvatska, koja je predvođena pokojnim Ćirom Blaževićem sa klupe i maestralnim Davorom Šukerom direktno sa terena osvojila grupu ispred Italije sa velika 23 boda. Doduše, i Italija je osvojila isti broj bodova i otišla na prvenstvo direktno, ali je Hrvatska savladala kao gost, te je zbog boljeg međusobnog omjera osvojila grupu. Inače, Šuker je sa 12 golova bio prvi strijelac kvalifikacija.

Ekspanzija turnira očekivano je pružila mnogo više šansi za učešće selekcijama koje ranije nisu uspijevale da se plasiraju ili su tek počele igrati kao zasebne zemlje, pa Hrvatska nije bila jedini debitant. Osim nje, svoje debije na Evropskom prvenstvu zabilježile su i reprezentacije Švicarske, Turske i Bugarske, dok su Rusija i Češka prvi put nastupile kao zasebne zemlje, iako su one bile pravni nasljednici Sovjetskog Saveza, odnosno Čehoslovačke.

Pored Engleske i četiri debitanta, te Rusije i Češke, na turniru su učestvovala i stara lica Njemačka, Španija, Škotska, Rumunija, Danska, Italija, Francuska, Nizozemska i Portugal. Nizozemska je na turnir došla kroz već pomenuti baraž protiv Irske, a odigrana je samo jedna utakmica i to na liverpulskom Anfieldu. Blizina Irske Engleskoj je jedna stvar, a potpuno je druga činjenica da je populacija Iraca u Liverpulu historijski bila ogromna. Nizozemci su ipak slavili sa 2:0, ali bila je utakmica jako teška za njih.

Osam stadiona u isto toliko gradova odabrano je za organizaciju turnira, koji je imao onaj nama donedavno poznati format. Četiri grupe po četiri tima davale su po dva učesnika za četvrtfinale, a broj utakmica koje je prvak Evrope trebao odigrati do naslova povećan je na njih šest i postalo je Evropsko prvenstvo još ozbiljniji turnir nego ranije.

Tragičari Southgate i Pedros

Turnir je otvoren 8. juna u dnevnom terminu, utakmicom između Engleske i Švicarske. Golom Shearera, Englezi su vodili i bili su na pragu pobjede pred skoro 77 hiljada gledalaca na Wembleyu, a onda je pjesma It's coming home naprosto zamrla u 83. minuti, kada je dijete turskih imigranata u Švicarskoj, Kubilay Turkyilmaz, sa bijele tačke donijelo poravnanje Švicarcima.

Engleska se ipak popravila u narednim mečevima, pobijedila je Škotsku i Nizozemsku, a skupa sa Nizozemcima je prošla u četvrtfinale turnira. Nizozemci su bili samo sjena jako kvalitetne ekipe od ranije i grupu su prošli uz dosta sreće, zbog više postignutih golova od Škotske.

Rumunija je u grupi B poslužila za popravljanje gol razlike reprezentacijama Francuske, Španije i tada vrlo jake Bugarske, koja je žestoko namučila Španiju, potom dobila Rumuniju, a onda doživjela poraz od Francuske. Španci su pored remija sa Bugarskom remizirali i sa Francuzima, koji su dobili Rumuniju i sa sedam bodova osvojili prvo mjesto. Španci su sa pet bili drugi, a Bugarima je ostala utješna nagrada za solidan nastup na debiju. Slaba utjeha.

Njemačka je u prvoj utakmici grupe C rutinski dobila Češku sa 2:0, dok je Italija savladala Rusiju, te se činilo prilično jasnim ko će proći dalje. Međutim, sjajni Česi predvođeni generacijom mladih zvijezda praških velikana Sparte i Slavije u drugom kolu dobijaju Italiju, te uz pobjedu Njemačke nad Rusijom stvaraju komplikacije u grupi. Uoči posljednjeg kola bilo je štošta nejasno, uz težak poraz od Italije, mogla je i Njemačka ispasti sa turnira, dok ni Česima sama pobjeda protiv Rusije nije bila garancija za prolaz.

Italija i Njemačka odigrale su vrlo dosadan meč koji je okončan rezultatom 0:0, ali zato su istinsku dramu napravili Rusija i Češka. Česi su vodili sa 2:0 i u nevjerovatnom slijedu događaju dopustili su Rusiji da u 85. minuti kompletira preokret, te su bili na pragu ispadanja, prije nego je Vladimir Šmicer u 88. minuti pogodio za 3:3 i plasman svoje zemlje u četvrtfinale.

Debitanti Hrvatska i Turska smješteni su u grupu sa aktuelnim evropskim prvakom Danskom i Portugalom, a nakon što su Danska i Portugal remijem otvorili takmičenje u ovoj grupi, Hrvatska je pogotkom Vlaovića iz 86. minute savladala Tursku i tako od početka preuzela vodeću poziciju u grupi.

Portugal je u drugom kolu savladao Tursku i došao u solidnu poziciju, a meč između Hrvatske i Danske postao je tako odlučujući. Hrvatska je pregazila Dansku sa 3:0, Šuker je legendarno lobovao Schmeichela i Hrvatska je osigurala četvrtfinale. Imala je i dalje Danska svoje šanse, pobjedom nad Turskom i još jednim uvjerljivim trijumfom Hrvata nad Portugalom, mogli su Danci dalje, no to se nije desilo, i Portugal je nakon visoke pobjede nad Hrvatskom od 3:0 osvojio prvo mjesto u grupi.

Engleska je otvorila turnir, a potom je otvorila i četvrtfinale duelom sa Španijom. Utakmice koje ne ponude golove ponude makar dramu prilikom penala, ali nije bilo previše drame ovaj put, jer je Fernando Hierro već u prvoj seriji promašio za Španiju i do kraja Englezi nisu griješili, za odlazak u drugo polufinale devedesetih, nakon što su i u Italiji na Svjetskom prvenstvu 1990. godine bili polufinalista.

Drugi meč polufinala istog dana su igrali Francuska i Nizozemska i bio je repriza prvog. Golova nije bilo, uzbuđenja nije bilo dovoljno, a penali su presudili u korist Francuske. Svi su Francuzi bili precizni, dok je Clarence Seedorf promašio za Nizozemsku u četvrtoj seriji.

Treći meč četvrtfinala, onaj između Njemačke i Hrvatske, može se smatrati klasikom Evropskog prvenstva. Nijemci su poveli golom sa bijele tačke, ali je Hrvatska bila bolji tim i zasluženo je poravnala golom sjajnog Šukera u ranoj fazi drugog poluvremena. Ipak, nedugo potom je Igor Štimac isključen zbog prekršaja nad Mehmetom Schollom, a onda je Jurgen Klinsmann pogodio za pobjedu Njemačke. I sa igračem manje, Hrvati su stvorili nekoliko šansi, ali do poravnanja nisu uspjeli doći.

Četvrtfinale je zaključio duel Češke i Portugala, koje je riješio Evropi tada slabo poznati Karel Poborsky. Postigao je legendaran lob, koji se i danas smatra jednim od najljepših golova u historiji Evropskog prvenstva, te je svoju zemlju odveo među četiri najbolje na kontinentu.

Češka i Francuka su igrale prvi polufinalni meč, u kojem ponovo nije bilo golova. Bio je to već treći meč na turniru koji su odlučivali penali, a Francuzi su, nakon uspješne eliminacije Nizozemaca poslije penala¸ ovaj put poklekli. U šestoj seriji je promašio Reynald Pedros, velika zvijezda Nantesa i igrač koji je smatran jednim od najboljih francuskih veznjaka, skupa sa Zinedineom Zidaneom. Nakon ovog promašaja, Pedrosova karijera je doslovno sahranjena. Mediji su ga smatrali izdajnikom, navijači su tražili da mu se zabrani igranje za reprezentaciju, a ekstremna mržnja i pritisak kojem je Pedros izložen uništio ga je i nikad više nije dostigao nivo na kojem je ranije bio. Inače, samo nekoliko mjeseci prije turnira Pedros je sa Nantesom, tadašnjim prvakom Francuske, igrao polufinale Lige prvaka i bio je jedan od najboljih igrača kluba i francuskog prvenstva općenito.

Nije Pedros bio jedini penal tragičar na turniru. Sadašnji selektor Engleske Gareth Southgate je, nakon remija od 1:1 u regularnom dijelu utakmice i potom u produžecima, podnio sav teret 30 godina engleske patnje, jer je promašio penal u šestoj seriji duela između Njemačke i Engleske, te je Njemačka otišla u finale.

Southgate je ipak nastavio igrati za Englesku, ali je do kraja internacionalne karijere nosio ožiljak sa Wembleya, koji je povećan 2021. godine, kada je na istom stadionu kao selektor poražen sa Engleskom u finalu Evropskog prvenstva od Italije, nakon penala.

Njemačka je bila favorit protiv Češke, ali mlada i poletna ekipa selektora Dušana Uhrina napravila je ogromne probleme Nijemcima i vodila je golom Patrika Bergera sa bijele tačke, prije nego je stvari u svoje ruke uzeo Oliver Bierhoff. Prvo je svojim najjačim oružjem, glavom, u 73. minuti pogodio za poravnanje, a onda je u 95. minuti, ni sam ne zna kako, uspio da se okrene, šutira nakon dodavanja Klinsmanna i pogodi jednog češkog defanzivca. Lopta je imala čudnu putanju, golmana Petra Koubu je zbunila i natjerala ga na veliku grešku, a prvi put u historiji, još jedan novi koncept je prikazao sve svoje pozitivne i negativne stvari u praksi. Zlatni gol je odlučio evropskog prvaka.

Bila je to Njemačkoj treća titula evropskog prvaka, te je, pored tri titule svjetskog prvaka, bila ubjedljivo najjača evropska reprezentacija u tom momentu. Pored Njemačke, ranije su prvaci Evrope bili Sovjetski Savez, Španija, Italija, Čehoslovačka, Francuska, Nizozemska i Danska, ali nikom osim Nijemaca nije imao ni dva naslova.

Shearer najbolji strijelac, proširen tim turnira

Alan Shearer je postigao pet golova za Englesku i bio je prvi strijelac turnira, a kako jee izbor najboljih timova prvenstva ranije izazivao određene kontroverze, ovaj put je selektirano 18 najboljih igrača.

Ulogu najboljeg golmana podijelili su Englez David Seaman i Nijemac Andreas Kopke, a najbolju odbranu su činili Francuzi Laurent Blanc i Marcel Desailly, te Čeh Radoslav Latal, Nijemac Matthias Sammer i Italijan Paolo Maldini. Englezi Paul Gascoigne i Steve McManaman, Čeh Karel Poborsky, Nijemac Dieter Eilts, Portugalac Rui Costa i Francuz Didier Deschamps bili su najbolji veznjaci turnira. Pored spomenutog Shearera, u najbolji napad turnira smjestili su se i Davor Šuker, Bugarin Hristo Stoichkov, Čeh Pavel Kuka, te Francuz Youri Djorkaeff. Matthias Sammer je proglašen najboljim igračem turnira.

I pored osvajanja Evropskog prvenstva, selektor Njemačke Berti Vogts nije previše popularan u svojoj zemlji, najviše zbog neuspjeha na Mundijalima 1994. i 1998. godine. Njegov prethodnik Franz Beckenbauer je nedugo nakon osvajanja Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. godine kazao da će tim ujedinjene Njemačke vjerovatno godinama biti nepobjediv, što je na Vogtsa, kao prvog selektora cjelovite Njemačke, stavilo ogroman pritisak.

Engleskim navijačima je pjesma It's coming home imala gotovo proročanski efekat, jer je dodala još jedan sloj mizerije na 30 godina patnje o kojima pjeva. Patnje koja i danas traje, i na koju se Englezi iz turnira u turnir uporno podsjećaju. Ne budu li prvaci u Njemačkoj na predstojećem Evropskom prvenstvu, 30 godina patnje će se pretvoriti u njih minimalno 60, a čak ni autori pjesme, klasični engleski cinici, vjerovatno nisu ni sanjali kakvo su djelo napravili.

Turnir u Engleskoj je pokazao, sa tehničkog aspekta, da je organizacija velikog Evropskog prvenstva itekako moguća, a da kontinent ima sve veći broj kvalitetnih timova koji mogu da se međusobno nose u ravnopravnim okršajima i po sveukupnoj snazi učesnika i uzbuđenjima koja je nuddio bio je ozbiljan konkurent svjetskom prvenstvu, doduše gledajući isključivo sa fudbalskog aspekta.

Četiri selekcije debitanta su dovele ukupan broj učesnika Evropskog prvenstva na 22 različite reprezentacije, a sa svakim narednim turnirom, ova se brojka dodatno mijenjala, kako su nailazile sve kvalitetnije i kvalitetnije generacije u mnogim evropskim zemljama. Da je Henri Delaunay kojim slučajem živ dočekao Evropsko prvenstvo u Engleskoj, vjerovatno bi bio ponosan na turnir kao nikad dotad, jer je tako velik turnir sa tako kvalitetnim reprezentacijama bio bliži njegovoj viziji Evropskog prvenstva od svega što je ranije održano.