Brkanić: Cazin živi za futsal, s osmijehom dolazim u reprezentaciju, a FK Sarajevo prva ljubav

Premijer futsal liga Bosne i Hercegovine polako ulazi u završnicu, a MNK Bubamara, čini se, sigurno korača ka onom što je njen cilj. Titula šampiona naše države. Tim putem gazi i Faruk Brkanić, reprezentativac Bosne i Hercegovine.

Brkanić je zimus dres GFC Sarajeva zamijenio onim Bubamarinim. I izgleda da nije pogriješio - njegova forma ide uzlaznom putanjom, a ako je slutiti po posljednjoj utakmici protiv Sloge, kada je namjestio dva pogotka i postigao jedan - bit će najbolji baš kada je najpotrebnije. 

Futsal

Bubamara razbila Slogu i stigla na korak od finala Premijer lige BiH

- Nakon pauze od regularnog dijela i osvajanja Kupa, imali smo pripreme za play-off. Igrali smo protiv Sloge koja je zasluženo u polufinalu. Već dugo vremena se drže svoje igre. Završili smo susret bez primljenog pogotka, to dovoljno govori o našoj igri. Priveli smo utakmicu kraju i pobijedili sasvim zasluženo. Polako ulazimo u glavni dio i u ono što se od nas očekuje, da igramo to finale i budemo prvaci, kaže Brkanić na početku našeg razgovora.

Premijer futsal BiH i nije uvijek u fokusu javnosti, makar je ovaj sport u ekspanziji. Ipak, Brkanićev prelazak u Bubamaru je zaista odjeknuo i našao je mjesto na naslovnicama gotovo svih domaćih sportskih medija, a on je, kaže, zadovoljan boravkom u Cazinu i ulogu rezervnog pivota koristi na najbolji način.

- Na poziv iz Cazina, prihvatio sam angažman i došao u ekipu koja je već napravljena i uigrana. Hvala Bogu, brzo sam se uklopio. Prihvatio sam ulogu drugog pivota. Smatram da sam morao prihvatiti poziv baš radi napredovanja u karijeri. Biti prvi pivot u malo slabijoj ekipi sa manje obaveza nije podstrek za dalje napredovanje u karijeri. Prihvatio sam da učim od jednog od najboljih pivota na Balkanu Luke Perića, da s njim radim i stasavam. Također, trener Surudžić je bio pivot. Sve to mi je dodatna motivacija te nešto zbog čega sam i prihvatio dolazak u Bubamaru, priča nam Brkanić.

Faruka smo zatekli u Travniku, gdje je njegova ekipa došla još sinoć, a sve kako bi što spremnije dočekala drugu utakmicu polufinala Premijer lige protiv Sloge u Gornjem Vakufu - Uskoplju. Ilustracija je to visokog organizacionog nivoa s kojim se može pohvaliti klub iz Cazina:

- Došao sam iz kluba koji nije visoko na ljestvici kada govorimo o organizacionoj strukturi. Bilo je kvalitetnih stvari u GFC-u, znalo se ko nosi glavu i rep. No, dolaskom u Cazin sam shvatio da postoji puno bolja opcija u našoj državi, a to je Bubamara. Postoji više ljudi u upravi, od kojih svako zna svoj dio zadatka. Ne kasni se u realizaciji bilo kakvog projekta i plana. Od samog putovanja, noćenja, doručaka, stanova u kojima živimo, treninga, rehabilitacije, oporavka pa do svega što treba jedan sportista na profesionalnom nivou u našoj državi. Cazin je grad koji živi za futsal, on je osnovni sport. To je dodatni motiv, kada igraš pred punom dvoranom. Cazin je predodređen za futsal. Veći broj ljudi je u upravi kluba, a dosta je i onih koji žive od ovog sporta. Nema da odeš na posao, pa na trening. Iskreno, više me ljudi prepoznaje u Cazinu, nego u Sarajevu. U Sarajevu je to više uži krug mojih prijatelja, ističe Brkanić za Sport1 i Oslobođenje.

Priča o organizaciji u bh. futsalu dovela nas je i do reprezentacije Bosne i Hercegovine, čiji je redovan član postao upravo naš sagovornik. 

- Surađivao sam i sa prošlim stručnim štabom reprezentacije, kod kojeg je organizacija bila na odličnom nivou. No, dolaskom selektora Melhera, mogu reći da sam, iskreno, prezadovoljan i da s osmijehom idem na okupljanje. Odlazim sretan i radujem se svakom novom okupljanju. To se vidi i na rezultatima. Pozivaju se igrači koji su sigurno zaslužili poziv, selektor prati sve ijednu utakmicu svakog igrača, nebitno da li je član reprezentacije ili će to tek postati. Dođemo motivisani, na treninzima se radi odlično. Ima dosta nas mladih igrača željnih rada, navodi reprezentativac BiH.

Brkanić slavi pogodak protiv Španije (FOTO: N/FSBiH)

Sa redovnim pozivima i vrijednim radom, došli su i golovi u nacionalnom dresu. A među njima i pogodak protiv velesile Španije u sjajno popunjenoj zeničkoj Areni.

- Poseban je osjećaj. Šta god da kažem, malo bih slagao. Znali smo da je uspjeh šta god da napravimo. Protiv tebe su najbolji igrači na svijetu, a tvoji ljudi na tribinama, puna je dvorana. Imam osjećaj da sam dobio neku duplu snagu, pogotovo jer selektor vjeruje nama mladim igračima i onda znaš da ćeš dobiti priliku. Na tebi je da se što bolje pokažeš. I onda, hvala Bogu, nagrada. Taj gol sam negdje ranije zaslužio, sigurno. To tako ide. Ne zaslužiš to dan ili dva prije utakmice. To su mjeseci i godine rada. Prelijep osjećaj. U tom trenutku, čovjek ne zna ni šta bi radio. Čekamo baraž da vidimo protivnika, pa u septembru, ako Bog da, idemo osigurati Evropsko prvenstvo. To je najbitnije, navodi bh. pivot.

Vratili smo se, zatim, na klupsku sezonu - tačnije jedan mjesec unazad. Tada su Bubamara i Brkanić zajednički ispisali vlastite stranice historije; klub iz Cazina je osvojio prvi trofej, baš kao i ovaj talentovani bh. futsaler.

- Kup je bio jedan od ciljeva. Osvajanje trofeja se slavi par dana, ali se onda okreće drugim ciljevima. Moj prvi trofej u karijeri, a Bubamari prvi trofej u historiji. Nekako smo to zajednički uspjeli. Sigurno poseban osjećaj, ali i pomiješane emocije jer je moj GFC bio u finalu. Postigao sam dva gola te tako možda i prelomio utakmicu ulaskom s klupe, izjavio je Brkanić.

U dresu GFC-a (FOTO: GFC Sarajevo)

Proslavio je pogotke u finalu protiv GFC-a, a sada je objasnio i zašto:

- Nakon toga je krenula neka negativna energija, što ja ne volim. Svoj prvi pogodak protiv GFC-a u Velikoj Kladuši nisam slavio. To je bila i moja obaveza, GFC mi je dao futsal identitet. Utakmica finala je, ipak, utakmica za trofej. Tu nema mjesta za emociju, tako da sam morao odraditi svoj dio posla zbog kojeg sam i doveden u Cazin.

Za kraj smo ostavili nešto o čemu Brkanić priča s najvećom dozom emocije. Fudbalski klub Sarajevo. GFC poštuje, reprezentacija je druga vrsta ljubavi, ali bordo dres i lopta na njemu su, ipak, nešto čarobno.

- Sarajevo je moja prva ljubav i najveća radost. Gdje god da budem, to mi je broj jedan. Ja se iskreno nadam da će u budućnosti FK Sarajevo imati svoju futsal podružnicu. GFC nije podružnica FK Sarajevo, mislim da skoro nema dodirnih tačaka. Želja mi je da jednog dana zaigram za Futsal klub Sarajevo. To mi je životna želja, da obučem bordo dres sa grbom FK Sarajevo. Nisam uspio u velikom fudbalu istrčati na Koševo, ali ne mogu opisati koliko volim taj klub. Jedna strana je reprezentacija, to je druga vrsta ljubavi, ali na Koševu sam odrastao, proveo deset godina u Školi fudbala Asim Ferhatović Hase. To mi je san. Čovjek teži da napreduje, ode van granica naše države, ali najveća želja mi je odigrati za bordo dres u Skenderiji, koja bi bila naša domaća dvorana i u koju bi dolazili navijači Sarajeva. Odrastao sam na bajramskim turnirima, gledajući Handžića, Zebu..., zaključio je Brkanić.