Amir Vuk Zec: Primaću sobu je razvalila televizija i uselio se Dodik - Opet Laka

Svoj život je posvetio arhitekturi, smatrajući je, ne samo pozivom, već dušom svog bića. On je majstor čiji stvaralački duh preobražava horizonte Bosne i Hercegovine i šireg regiona. Stanovnik je svijeta, svoje zemlje, voljenog grada i njegovih mahala. Sa olovkom govori i, nerijetko, uz sevdah stvara - arhitekta Amir Vuk Zec gost je nove epizode podcasta Opet Laka.

Zanimalo je Laku je li Amir vuk ili zec i od čega to zavisi, može li se slušati sevdalinka i crtati na ajpedu i gdje počinje umjetnost. Amir je sa nama podijelio svoju fascinaciju predjelima Andaluzije, ukazao na problem kuća na tri sprata i njihove veze sa svekrvama i priznao da ga je geografija, u dobroj mjeri, odredila.

Čak i svako, naizgled jednostavno pitanje, u ovom podcastu pokretalo je duboke razgovore koji vode u potpuno druge horizonte. Kao i obično, Laka je i našeg gosta iz studija sa sprata iznad, dobro “oguglao”, pa mu je servirao i nekoliko pride (ne)običnih tema. Na meniju se, naravno, našao grah, koji Amir rado spremi u svom Studiju Zec, ali i sutlija, koju voli toliko da se za nju otima sa svojim sinom Makom, za kojeg kaže da će biti njegov nasljednik.

Za vječitu ljubav arhitekte prema sutliji, krivi su mirisi i upravo njima inspirisan, nastao je njegov projekat “Miris dunja”, tradicionalna bosanska kafana u srcu Baščaršije.

- Okusi i mirisi mladosti, djetinjstva, odrastanja. Mirisi najbolje vrate sjećanja i svaki ponovni susret sa njima te vrati u prošlost i onda ti sve postane nestvarno dobro. Sjećam se kad sam napravio somun u Vankuveru pokojnom Dubravku Brigiću, stavio sam čurekot, njemu je zamirisalo i uz suze mi je rekao: “Joj, Zec, kad emigriraš, onda od jedne domovine, dobiješ dvije tuđine.”. To je jedan veliki stih koji je stavio u svoje pjesme. To je taj trenutak kada se samo jednim mirisom toliko toga vrati i kada vidiš koliko je čovjek haptičan. Prostor definišu i mirisi i zato je jedan od mojih prvih projekata bio Miris dunja, prisjeća se Amir te nadalje objašnjava kako prije centar sobe nije bio televizor.

- Prije nije bilo televizije, bile su primaće sobe, salon i tu ti uđe familija. Onda, kaže, naveče, bilesi, mogu i djeca ući tu, da se priča. Onda se znalo pričati, glagoljati. Taj prostor je uvijek bio malo podhlađen, ne grije se, već se zgrije kad će neko doći. A gore po ormaru su bile dunje, mirisi, ti uđeš, a soba miriše i onda se pričalo. Teorija koju stalno mantram je ta, da je primaću sobu razvalila televizija. Onda kad je ušla slika, nestalo je sijelo i u život ti se useli Dodik, slikovito je objasnio Amir.

Kako zaraditi ime u arhitekturi i zašto je ekstenzija najbolji način zaštite? Zbog čega su ašdžinice neprevaziđena forma? O nepotizmu, nipotizmu, razlici između državnika i političara i svemu što Sarajevo može da izdrži, slušajte i gledajte u novoj epizodi podcasta Opet Laka, ovog petka u 20 sati na www.podcastoslobodjenje.ba te na platformama YouTube, Apple Podcasts, YouTube Audio, Deezer, Spotify, Podcast Index, Amazon Music, TuneIn + Alexa, Podcast Addict, Podchaser, Pocket Casts, Listen Notes i Player FM.