Kako je kultni hrvatski bend dobio ime: "Bili smo u izviđačima, marširali uz potok..."

Na radost mnogih gledalaca, a i nas samih, krenula je nova sezona najgledanijeg podcasta u Bosni i Hercegovini - Opet Laka!

Naš drug, kolega i novopečeni voditelj, dobio je promaknuće nakon što je dvije sezone bio vječiti gost u svom podcastu.

Svoju voditeljsku ulogu ostvario je ugostivši legendarnog Mileta Kekina, bivšeg frontmena Hladnog piva, koji je ujedno i profesor engleskog i njemačkog, tekstopisac, muzičar, umjetnik ali i glumac.

Govorio je Kekin između ostalog, o nastanku Hladnog piva, odnosno samog naziva grupe.

Laka: Odakle vam ime Hladno pivo? Nije ga bilo teško naći. Kako svi da se složite? Sigurno ste pili rakiju kada ste smislili.
Kekin: Pili smo, da. Imaš srednje škole i traže se neka strana imena koja zvuče kul. Ono, kojoti, ulični pas, ulični kojot, ulično... Te nekakve pasmine. I onda smo bili u izviđačima i tamo naletili u potoku, nakon jednog dugog marša, na jednu gajbu piva koje se hladilo u tom planinskom potoku u Sloveniji. Otvorili smo pivo iz tog planinskog potoka, popili po gutljaj. Ma ništa bolje od hladnog piva. Pa hladno pivo! Automatski odmah, prva slika je druženje.

Laka: Jesi li opjevao u jednoj pjesmi kako ste našli pivo u tom potoku?

Kekin: Nisam nikada. Radio sam pjesmu: "Nije sve tako sivo, kada imaš s nekim otić na pivo." To je nešto što ima malo taj "male bonding" trenutak, ali nisam nikada. Malo male bondinga.

Laka: Ostane se kasno u studiju, pa možda padne kozaračko...

Kekin: I eto, tako smo krenuli kao klinci u izviđačima i tamo smo prvi put svirali, u Kumrovcu. Tu je bio prvi koncert.

Laka: Što u Kumrovcu? Titovi dani?

Kekin: Bili su neki izviđački takmičarski dani iz cijele Jugoslavije, pa smo tamo imali prvi koncert.

Laka: Pa dobro ste izdržali. Uvijek se dešava ono kad je u bendu kad dođu pare, tada se dešava svašta. Dobro ste izdržali.

Kekin: Je, 35 godina.

Laka: Znam kada ste radili Jarun onda, baš ste bili top. Što se tiče svega. Jeste li kontali tada: "Hajmo sad kao Mandžukić, kad smo na vrhu hajmo se povući?"

Kekin: Nije lako se više povući. To nije sad samo finansijski. Nisu ni ugovori nego se navučeš na to. Muzičar si i voliš biti na bini. Poslije tog koncerta, prije nekih velikih koncerata, ja sam za tjedan dana znao biti u nekom malom mjestu i na maloj bini. Nisam to nikada doživljavao kao pad. Bitno mi je samo da imam interakciju i feedback od ljudi. Znao sam imati fantastičke koncerte pred 50 ljudi a prosječne pred 500. Nije uvijek vezano za količinu.

Laka: Osim što se tiče novca. A koliko ste imali albuma sa Hladnim pivom?

Kekin: Osam albuma. Nekih stotinjak pjesama gdje sam bio već taj tekstopisac. 

Laka: Jeste li se rastali kao: "Ćao volim vas ili idite u ženski reproduktivni organ?"

Kekin: Nismo, nije bilo potezanja po novinama, to smo lijepo izbjegli. Oni imaju svoj bend, ja svoj. Zovu se "Marginalci". Sviraju starije albume. Ja sviram i te i ove novije.

Laka: Sviraš još od Hladnog piva?

Kekin: To je pola pola.

Laka: Jeste li se dogovorili kao Oasis? Za dvije-tri godine arena.

Kekin: Sad mi super ide, uživam svirati sa momcima, već dvije godine smo skupa. To lijepo ide, nekako ko da sam dobio novi mladost i novi drive. S nekim od njih sviram već sedam godina, od mog prošlog albuma. Sada se već znamo. Nikada nisam volio ideju da sviram samo sa hladnim profesionalcima. Recimo, sada smo bili pet sati u kombiju. Pet sati putovati u kombiju sa ljudima koji ti nisu u ćejfu, mislim da bi me ubilo to. Mora biti čovjek, osoba dobra, ne samo da dobro svira nego da nije konfliktan, da se zna zezati, zezati na svoj račun. Ovdje još uvijek imamo lijepu kemiju. To bi mi falilo i da sviram samo na kompjuter. Volim to druženje. To nije moj posao.

Laka: Mi bili sad u Mostaru na festivalu. Izredali se svi, mi, Urban, Galija... Na kraju izlaze ovi sa laptopom i mikrofonima. Kako se sad zovu ti? Hoće li nas to prestići? Hoćemo li ostati bez posla.

Kekin: To je pitanje koje se postavlja, nije to bilo aktualno, ali sada zbog umjetne inteligencije i autorstva, čuo sam par tih artificialnih pjesama. Ima ih koji su i bolje nego ove koje čujem na radiju od živih ljudi. Muzika danas strijemi ka artificijalnom. Pogotovo što se tiče crtanja vokala. Mislim da nećemo izumrijeti, ali će vjerovatno biti konkurencije. A ima nešto u tom zgodnom frontmenu, zgodnom gitaristi.

Laka: Prošle godine kada je ova napunila u Zagrebu četiri arene, mislio sam da je kraj, gotovo. Da je kod nas, kod nas takvi i pune. Kako skupiše ljude?

Kekin: Internetom. Ljudi, pogotovo mlađe generacije, očito vole takvu muziku. Neće je čuti na radio stanicama. Iz inata će otići i pogledati.

Laka: Ne znam da li će to sada trajati ili je to bio samo presedan...

Kekin: U našoj areni u Zagrebu, pune je često narodnjaci.

Laka: Ali ne pune četiri dana. Vi ste bili sa Hladnim pivom u areni? Kako je bilo, predivno ili? Tamo ti samo vidiš ispred sebe ljude malo. Ovi u daljini kao da ih nema.

Kekin: Oni se čuju...

Laka: Oni se čuju na pauzi između pjesama.

Kekin: Lijep je to osjećaj.

Laka: Uhvati mene trema... Uhvati haos. Ali je lijep osjećaj.

Kekin: Ja ponekad imam više treme kad je manje ljudi i kad ih dobro vidim. Na velikim binama često znam imati osjećaj da sam sebe vidim na televiziji. Imam tu neku izvantjelesnost u tom iskustvu. Ovdje si sto posto angažiran jer čim vidiš da neko počne gledati u stranu ili zijevati, pomisliš: "Okej možda bi bilo dobro da ih malo opet oživim." Imaš te amplitude kako koncert treba izgledati. Izloženiji si nekoj instant reakciji, nego kad je publika negdje tamo, pa im ne vidiš lica.

Imao sam jedan koncert za vrijeme korone. Bilo je dopušteno 40 ljudi. Svi su bili pod maskama. To je bilo najbizarnije iskustvo koje sam imao. Tek sam shvatio koliko je važno lice, odnosno kada izvođač vidi lice. Ti nisi vidio lice, da li im se to sviđa ili... Onda sam samo po jačini pljeska mogao razaznati koliko sam pogodio metu.

Laka: Opet je ljepše kada vidiš lica ali ti to radiš zbog sebe... Da ne ispadne sad malo... Ako neko ne voli, ne osjećaš se dobro. Osjećam se uvijek dobro ako je dobro slušanje na bini. Kada nije dobro, onda je baš teško.

Kekin: Je li gledaš ljude u oči dok pjevaš?

Laka: Nekada da. Ali najviše volim da gledam - ovdje su glave a ja gledam gore iznad glava. Jer se desi da pogledam nekoga i zaboravim tekst. Ali kada počnu ljudi da se vesele onda se veselimo svi.

Kekin: To je zarazna reakcija. Zato ja to volim.

Govorio je i o svojim političkim aktivnostima, odnosno preferencijama.

Laka: Kako stigneš sve? Bio si i politički angažovan. Bio si new left?

Kekin: Nisam nikada bio, samo sam ih javno podržavao. Tu skupinu stranaka iz zeleno-lijeve koalicije. Onda sam se kandidirao i bio na listi. Zadnji na listi, u znak podrške.

Laka: Šta da si prošao, bi li nastavio svirati? U Saboru bi bio.

Kekin: Samo sam želio, što i danas. Politički sam zainteresiran, nisam apolitičan. To je bio moj izraz nečega građanskog.

Laka: Bila je prava radost kada je pobijedila stranka "Možemo". I kod nas su došle neke stranke koje su nove. Otkako je došao "Možemo" je li oni baš mogu? Ili se to ne može raspetljati?

Kekin: Da ne ispadne da reklamiram, mislim da su se neke stvari definitivno promijenile na bolje.

Laka: I kod nas, ali opet ne može. Mi se trebamo zvati "Ne možemo".

Kekin: Mislim da je univerzalno kod nas. Kako kažu: "Za tango je potrebno dvoje". Građani koji čekaju da se pojavi neki političar kojeg će izglasati i koji će obaviti ostatak posla, to je nemoguće. Stvarno je potreban društveni angažman i udruga na mikronivou, da stvari krenu na bolje. 

Laka: Treba političare stavit na poligraf i pitati je li tu zbog nekretnina i što se kandiduje.

Kekin: Ako ćemo tako gledati sve političare, ko će se pristojno baviti tim poslom? Pristojni, naprosto, moraju se početi baviti time. Inače će se samo nepristojni baviti time.

Cijelu epizodu podcasta Opet Laka sa Miletom Kekinom pogledajte u videu ispod: