Život je drugo ime za svetkovinu Uskrsa
Nadbiskup metropolita vrhbosanski monsinjor dr. Tomo Vukšić gost je večerašnjeg dnevnika a povodom nastupajućeg blagdana Uskrsa.
Za vjernike, posebno je važno vrijeme uoči Uskrsa, vrijeme korizme i Velikog tjedna. Zašto?
- U kršćanskoj je općoj tradiciji, ne samo u katoličkoj nego i u pravoslavnoj, protestantskoj i na drugim stranama, da se uoči velikih blagdana vjernici na osobit način pripravljaju za te blagdane. Uskrs je blagdan za koji ta neposredna priprava traje dulje negoli i za jedan drugi blagdan, a kod nas katolika traje cijelih 40 dana. Četrdeset dana priprave u obliku molitve, posta, pokore, dobročinstava prema ljudima koji su u potrebi, da bi se, s jedne strane, približilo, po vlastitom obraćanju, vlastitim dobrim djelima, vlastitim djelima pobožnosti, samome Isusu koji je utjelovljenje dobrote, pobožnosti, utjelovljenje i primjer svih molitvi. S druge strane, da bi se po principu solidarnosti, empatije, prijateljstva i ljubavi, priskočilo u pomoć ljudima koji su u potrebi, našoj braći i sestrama, Isusovoj braći i sestrama. U tom kontekstu, razdoblje priprave, razdoblje korizme kako ga zovemo, upravo je nastojanje vjernika da se što više, po primjeru Isusa Krista, približe ostaloj braći i sestrama kojima treba naša blizina u različitim oblicima.
Kako danas žive katolici u BiH? Koji problemi ih najviše tište i kako ih premostiti?
- Najveći broj pitanja i problema katolici u BiH žive na način kao što ih žive i drugi ljudi. Mnoga od tih pitanja su doslovce zajednička, jer nam je zajedničko društvo, zajedničko podneblje, zajednička radna mjesta, škole, sveučilišta, gradovi, sela, ceste... Prema tome, najveći dio životnih pitanja ili problema su nam zajednički i zajednički treba tražiti odgovore na njih. S druge strane, svaka vjerska zajednica, svaka etnička grupa ima neke svoje specifičnosti, specifična pitanja. Mi katolici, u tom kontekstu, živimo - ponovo zajedno sa drugima - problem iseljavanja koji je pretjerano prisutan na našim područjima. Među nama katolicima, Hrvatima općenito, vjerojatno je taj proces intenzivniji negoli kod članova drugih vjerskih zajednica i drugih etničkih grupa. U tom smislu osjećamo, vjerojatno više negoli drugi - iako i drugi to sigurno sa pravom osjećaju - taj odlazak članova naše Crkve, našega naroda, kao nešto što bitno obilježava mjesece i godine u kojima živimo.
Mogu li zajedništvo, dijalog i razumijevanje, uzajamno pomaganje, postati imperativ u našem društvu kako bismo kročili naprijed?
- Za nas katolike, dijalog je uvijek imperativ i to ne samo imperativ koji bi bio neke vrste posljedica društvenih događanja. Za nas je to, prije svega, moralni imperativ. Dijalog, kao način rješavanja otvorenih pitanja, pa i problema, nema zamjenu, nema alternativu, koja bi bila moralno prihvatljiva. Naravno da dijalog ima alternativa, ali one su redovito nasilne naravi ili, s druge strane, u nekim drugim oblicima koje iz moralnih razloga nisu prihvatljive. U svakom slučaju, u svakom načinu traženja rješenja, pogotovo kada se radi o ozbiljnim pitanjima, dijalog se nameće kao zapravo jedini normalan način za normalne ljude.
Kompletan razgovor sa monsinjorom dr. Tomom Vukšićem pogledajte u videu i čitajte u novom broju Oslobođenja.
