Možemo oprostiti, ali zaboraviti ne možemo - Slike ne blijede ni nakon 30 godina
Prvi od dva masakra na pijaci Markale u centru Sarajeva dogodio se 5. februara 1994. godine u popodnevnim časovima. Trideset godina nakon jednog od najstrašnijih dana za Sarajevo, kada je ispaljena minobacačka granata na prepunu pijacu ubivši 68 ljudi, dok je 142 lakše i teže ranjeno. Bol se ni nakon toliko godina ne smanjuje, oči pune suza i tužna zišina dio su današnje ceremonije. Rijetki su željeli da razgovaraju s nama, jedna od njih je i Vahida Tvico, gospođa koja se zatekla na mjestu događaja kobnog dana…
- 30 godina, sjedila sam ovdje, tu je bio plastični crni sto i prodavala sam sa mužem robu.Kad sam prodala robu sjeli smo da zapalimo po cigaru. Moj muž se rukovao s nekim čovjekom i onda u tom momentu je pala ta granata, ja ne znam...Pošla sam da bježim muž me uhvatio za noge i pitao gdje ću, rekla sam ne znam, ne čujem, uši zvone. Lupanje srca, stres,nisam mogla da stojim, tresla sam se kao da su me priključili na neke aparate, rekla nam je Vahida Tvico.
Odavanjem počasti, izricanjem molitve i polaganjem cvijeća prisustvovali sui članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić i Denis Bećirović sa predstavnicima nekoliko nivoa vlasti, udruženja i članova porodica stradalih žrtava.
- Tu smo da prije svega iskažemo duboko poštovanje svim nevinim žrtvama koje su ubijene ovdje, na Markalama. Ovdje smo i da iskažemo solidarnost sa porodicama žrtava. Građani našeg glavnog grada kao i cijele BiH bili su izloženi brutalnoj agresiji na BiH i neviđenom teroriziranju i ubijanju, izjavio je član Predsjedništva BiH Denis Bećirović.
Svoje iskustvo ispričao je i Rafet Skenderović, te kako je njegovo ostajanje u životu i jednom komadu čista sreća i Božija odredba.
- Krenuli smo kahvu da popijemo. Njih su dvojica su na licu mjesta poginuli, a ja sam bio između njih, meni nije ništa bilo, kazao je Skenderović.
-Možemo oprostiti, ali zaboraviti ne možemo.
Možemo oprostiti, ali zaboraviti ne možemo. Riječi su koji građani Bosne i Hercegovine često izgovaraju sa prazninom i tugom u srcima jer su svoje najmilije izgubili. Uprkos svemu građani kažu da u njihovim srcima za mržnju i osvetu nema mjesta.
Prilog Ajle Kanlić.
