Pokazujemo simpatiju, ali ne i empatiju

U vremenu, kad smo preplavljeni informacijama o globalnim tragedijama, koliko od njih zaista ostaje u našim srcima i umovima? Da li smo izgubili sposobnost suosjećanja i borbe za bolje? Zašto postajemo imuni na tragedije i šta nam to govori o društvu u kojem živimo?

Sjećate li se Donje Jablanice?

Koliko nas, unatoč silnoj navali informacija, danas tačno zna koliko je ljudi izgubilo život nakon poplava i odrona kamenja u Jablanici? Koliko nas, nakon što smo donirali 2 marke preko pomozi.ba i izrazili žaljenje i zabrinutost na društvenim mrežama, zaista i dalje razmišlja o žrtvama? Koliko nas će i koliko vremena, uz svakodnevne obaveze, stići razmišljati o žrtvama tragične nesreće u Novom Sadu?

- Mislim da treba da tu postavimo ključno pitanje, a to je da li je to zapravo naš najveći poraz. To da smo okruženi tragedijama, počeli da gubimo sposobnost da se borimo za bolje i sposobnost i žalju. Dakle, taj gubitak osjećaja za druge, uslovno rečeno gubitak empatije, nije samo posljedica, mislim da je to i izrazito opasna osnova na kojoj stagnira svaka mogućnost promjene i napretka, smatra Mirjana Čeko, sociologinja.

Žrtve, one ratne. One najviše ostaju u fokusu. O njima će se pričati i 30 godina ako treba.  Ali manje kroz empatiju a više kroz politiku i sukobe.

- Sistem vrijednosti srušen i uspostavljen je drugi, paralelni, koji je kolektivni i u kojem nema mjesta za individualne tragedije niti katastrofe onih drugih. Stepen otuđenja je toliki da smo izgubili ne samo pomisao već i mogučnost empatije. Pokazujemo simpatiju, ali rijetko ili nikad empatiju, izjavio je Sead Pašić, sociolog.

Gaza. Znate ono mjesto gdje mjesecima na brutalan način hiljade i hiljade ljudi umire, među kojim i ogroman broj djece.  Zašto smo sve više imuni na tragedije? Odgovor se čini jednostavnim. Emotivni odbrambeni mehanizam. Borba za preživljavanjem. Ili jednostavnije - život ide dalje.

Prilog Davora Obrdalja.