"Ja sa ovog ognjišta ne idem"
Nakon razornih poplava i klizišta,mještani sela Trusina pregledavaju uništene kuće. Kako kažu, ni samo ne mogu prepoznati mjesta gdje su im bile kuće. Pokušavaju se organizovati, neki će ostati u ovom selu, neki neće. Iako su svi smješteni kod rodbine, svaki dan obilaze i čiste. Pokušavaju pronaći svoja auta, dokumente ...
- Imao sam juče kuću sve imao, došao u penziju, djecu iškolovao, sjeca su situirana. Sve, sad samo da uživam malo u životu, desilo se ovo, tako da šta ja znam....
Ovako priču započinje Hamdo Sultić iz sela Trusine. Četrdeset godina živi u ovom selu, a sada je sve jedna velika pustoš.
- Ja svako veče idem u Konjic na konak pa dođem ovdje radim, raščišžavam i kad sam jutro sošao, ovdje radnici raščišćavaju, sjeo sam i isplakao se ko malo dijete.Sve mi je prošlo u tom trenutku zato ja kažem grob moje kuće, što i jeste tako, kazaop nam je Hamdo Sultić.
Sve priče slične su jedna drugoj. Nekada bogato selo sa voćnjacima, povrćem, sadagomila pijeska, mulja, blata i snmeća. Tako nam je rekao i Muhamed Hamid Sultić dok je pokušavao iz ostataka onoga što je nekada bila kuća izvući bilo šta.
- Šta dalje ne znam. Vidjećemo šta društvo kaže.Živjeti mogu od pentije ali gradit ne mogu. Uspio sam živu glavu izvući. Na petnaest minuta, ženu sam izvukao, voda mi je bila do ramena. Uhvatio sam se za ogradu i izvukao gore. A ovo sad kao društvo,kako će se graditi vidjećemo, rekao je Sulić Muhamed.
Mještani sela Trusina ne žele napuštati svoj kraj. Navikli su se i teško im je sada započinjati novi život.
- Ja sa mog ognjišta ne idem. To je viša sila bila. Rijetko se to dešava. Ja sa ovog ognjišta ne idem. Čuo sam da je stiglo dosta pomoć, nadam se da će stići na pravo mjesto. Ima ljudi ugroženijih od mene koji imaju i djecu. Ja i žena smo već sedamdeset i više godina. Nit mogu gradit, ne mogu puno ni radit, a trebbao bih još živjeti. Tako ti je to, dodao je Sulić.
- Juče su mi djeca dolazila. Oni su za to da da na svojo očevini napravimo nešto.Stvarno ne znam poslije svega ovoga, čovjek je pogubljen, u ovom trenutku ne mogu odluku donijeti, rekao nam je Hamdo Sultić.
Kažu da ovako slično niko ne pamti. Ipak, sjetili su se da su stariji pričali da je nekada tridesetih godina voda također odnijela sve.
- Ovdje sam živio četrdeset godina, stekao dvoje djece. Sad nemam ništaali eto hvala Bogu, živa glava biće sve., dodaje.
- Ja ne idem nigdje. Ostajem ovdje. Meni ništa nije stradalo tu. 36:50 Ovdje su ostaci od rođakove kuće koja je otišla i tako sve nas spasila. Ploča je pala i odbijala vodu, jasan je Adnan Kurtović.
A slika pokazuje sve. Cijeli život ovih vrijednih ljudi otišao je niz vodu.
- Svega sam imao. Sad nemam ništa samo pijesak ostao. Mi stanemo pa gledamo, ne možemo da prepoznamo, jel moguće da sve ono što je bilo ovdje voda odnijela.....
Prilog Jovanke Nine Todorović
