Svaka kuća u bivšoj Jugoslaviji je imala ovaj predmet: Služio je kao "magnet" za porodicu...

Ovaj uređaj je više od stare, obične električne sprave, to je simbol jednog vremena.

Kada se njegova fotografija pojavila na društvenim mrežama, generacije rođene u Titovo vrijeme preplavio je talas nostalgije.

I koliko god da je tehnologija napredovala, uvijek ostane žal za onim jednostavnijim aparatima koji su nam život uljepšavali i olakšavali, ali nas nisu okupirali kao danas – poput telefona.

Dok je televizija osvajala svijet, domaćinstva u Jugoslaviji, sredinom prošlog vijeka, nisu se mogla zamisliti bez jedne sprave – TV stabilizatora.

Bio je to uređaj koji je regulisao napon koji ulazi u TV prijemnik i često se govorilo da je "težak kao olovo". Osim što je omogućavao stabilan prijem slike, služio je i kao "magnet" za porodicu, prijatelje i komšije.

Priču o tom vremenu na društvenim mrežama je podijelio Naser Husić, tumač znakovnog jezika, uz fotografiju legendarnog stabilizatora iz stare Jugoslavije, prenosi CdM.

Njegova sjećanja svima su probudila nostalgiju. Bilo je to krajem sedamdesetih u Sarajevu, kada su ulice mirisale na pečeni kesten i dim iz dimnjaka, a zime bile oštre, sa debelim snijegom na Baščaršiji.

- Crno-bijeli televizori tada su bili pravo čudo tehnike, gotovo svetinja u svakom domu. U našoj ulici na Alifakovcu, u maloj kamenoj kući sa drvenim prozorima, moj djeda je imao stari Iskra televizor, prekriven čipkanim miljeom koji je baka sama heklala. Ali, taj televizor nije bio samo ekran – bio je ritual. Uz njega je uvijek stajao i nezamenljivi TV stabilizator, onaj težak, metalni uređaj koji je morao da se uključi prije nego što se slika pojavi, napisao je, te nastavio:

- Sjećam se kako je djeda, svaki put pred Dnevnik ili fudbalsku utakmicu, ustajao, gunđao o "nestabilnom naponu" i uključivao stabilizator. Trebalo mu je nekoliko minuta da se "zagrije", a zvuk je ličio na tiho brujanje motora. Dok smo čekali, baka bi donosila kolače – pitu od jabuka ili pogačice – a djeca bi sjedjela na podu i nestrpljivo čekala da se na ekranu pojavi slika, isprva mutna i šuštava, dok djeda ne bi podestio antenu ili udario televizor sa strane.

Dodao je:

- Te večeri bile su posebne. Komšije su se okupljale, jer nisu svi imali televizor, još manje stabilizator. Sjećam se komšije Hasana koji je donosio stolicu i sjedio pored prozora jer je tvrdio da "bolje vidi ako je bliže". I danas, kada prođem pored neke stare kuće na Alifakovcu, čini mi se da još čujem tiho brujanje stabilizatora i osjećam miris pite iz bakine kuhinje, zaključio je Husić.