Kundurović: Ne postoji ništa tegobnije nego biti ono što nisi, evolucija je krajnji cilj ljudskog života

Kako je vaše samopouzdanje ovih dana? Kako ga gradite? Kako na to utječe internet? U novoj epizodi podcasta Brankica Ranković sa svojom gošćom Naidom Kundurović, geštalt psihoterapeutkinja pod supervizijom, priča priču o tome kako smo došli do tačke da djevojčicama od devet ili deset godina kupujemo kreme i serume, dok one prave svoje skin rutine, a mi govorimo „Vidjela je na internetu.“

Internet, posebno društvene mreže, često imaju značajan utjecaj na naše samopouzdanje, budući da možemo neprestano biti izloženi savršeno uređenim životima i slikama drugih ljudi. Poređenje sa životima na društvenim mrežama može dovesti do osjećaja nedostatnosti i nerealnih očekivanja.

Brankica je u uvodu istakla kako je ono čime se ona bavi u posljednje vrijeme, jer njena kćerka sada ima 8,5 godina, jeste ta pojava da djevojčice na TikToku, Instagramu snimaju video, one imaju 9 ili 10 godina, a vani je to još izraženije. One imaju svoje skin rutine, serume, kreme, peeling i tako dalje. I to je došlo do te tačke da je jedna od globalnih kompanija koja se bavi kozmetikom, napravila kampanju gdje upoređuje djevojčice od 10 godina, kako bi trebalo da izgledaju, igraju se, češljaju svoje lutke. Kako smo došli do tačke da nam je toliko to normalno da više ni ne reagujemo adekvatno na to? 

- To je tema da se zapitamo "kuda plovi ovaj brod". Rekla bih da je tu više faktora. Definitivno jedan od faktora je uticaj socijalnih mreža, odnosno medija i pojava influensinga, odnosno beauty influensinga. Odmah da kažem, ne generalizujem, nego govorim o načinu na koji su današnja djeca izložena količinski informacijama putem svojih, ne samo znači mobilnih telefona, jer dijjete od 7-8 nema svoj telefon, već generalno znači ili tablet, ili neku drugu vrstu elektronskih uticaja. Znači, taj influensing gdje se doslovno promovišu načini brige ne samo o koži, o tijelu, o frizurama, o lifestyle, već jednostavno pokret koji kaže: "hajmo se mi kamuflirati". Jako volim šminku, kao i svaka žena, i mislim da nam je to nekako i Bogom dano da se znamo uljepšati. Međutim, sa druge strane, mislim da ima jedan fenomen u prirodi koji se zove mimikrija. I zapravo čitali smo i čuli smo u osnovnoj školi, mnogo vrsta i životinja i biljaka pribjegava upravo  toj sposobnosti kada želi da se odbrani od neprijatelja, od neke opasnosti. Djeca su sjajni imitatori. Djeca apsolutno mimikrijaju na neki način sve što rade odrasli ili ljudi u njihovoj okolini. I onda pomislim, zapravo, šta mi želimo prikriti ili sakriti ili od čega se mi branimo do te mjere zapravo da mi apsolutno gubimo svoju osobnost, usljed svih tih beauty produkata koje koristimo i samim tim djeca kada vide šta zapravo mi radimo naravno da im je prirodno da to kopiraju i da kažu: "pa dobro, ako mama to radi, ako teta na Instagramu radi, ako teta na televizoru radi, pa zašto ja to ne bih radila?" - istakla je Kundurović.

Gdje je tu sada odgovornost zajednica, a gdje je odgovornost roditelja?

- Neke stvari jednostavno spadaju u sistem ili licemjerje ili nesvijesnost. Naravno, da djeci nećemo dati alkoholno piće ili cigaretu, iako su oni konstantno izloženi ili pogledu na nas unutar tog spektra. Ali, sa druge strane, mi nismo svjesni zapravo koliko taj konzumerizam ili ta, da kažem, eksponiranost beauty produktima može uticati na naše najmlađe. Prosto zato što mi nismo svjesni. I tako u moru tih poplava i reklama, i beauty tih dućana, šopova, zaista mame svjesno dolaze sa svojom djecom da kupuju produkte. I dan danas moja kćerka koja ima četiri godine, ona isto tako meni svjesno dolazi sa raznim tim produktima šemama i kaže, hajde kupi mi ovo, kupi mi ono. Znači, ja već vidim sa četiri godine dijete da je izloženo tome. Neki dan sam isto tako rekla, pa dobro, pa to je super slatko, hajde da ja tebi kupim malo rumenila, malo nekog sjaja. Vidim da svaki put kada izađem ona ima potrebu za više i više. I onda ja se, kao glavni stup odbrane, stanem i preispitam i kažem, ček ne ide. Hajde da malo ovo revidiramo. Ako već znate da utičete na svoje dijete, onda trudite se da utičete na najbolji mogući način. Nedavno je viralno otišla jedna slika, gdje majka u metrou sjedi sa skupinom ljudi koji su svi naravno za svojim mobitelima, laptopima, a ona i dijete čitaju knjigu. Znači, majka čita knjigu i, naravno, dijete ima neku slikovnicu. Nije važna okolina koliko su važni ti primarni aspekti odgoja, a to su zapravo roditelji. Naravno da okolina može i srušiti taj stup ili malo poremetiti, ali ukoliko vi unutar svog doma njegujete tu kulturu, čitanje knjiga ili slikovnica, ili pjevanje, ples, razgovore, ili na neki način objašnjavanja zašto se vi kao odrasli trebate šminkati, a zašto njima još uvijek nije vrijeme, rekla je Kundurović.

Da li si primijetila, pitala je Brankica, da kad god je neki problem, prozivaju se influenceri, prozivaju se roditelji, proziva se odgovornost, recimo obrazovnog sistema, ali mi smo izgubili pedagoge, psihologe, dermatologe, stručnu javnost, naučnu, koja ima kredibilitet da se bavi tom temom u javnosti i koja može da svojim autoritetom skrene pažnju na neki problem?

- Ja kažem uvijek, riba nekako smrdi od glave. Ako mi gledamo sistemsku organizaciju, ako gledamo programsku politiku, ako gledamo utjecaj ministarstva, ako gledamo utjecaj politike, da li se iko bavi ovim temama. Ja iskrena da budem, nisam to vidjela. Ako gledamo od tog nekog makro pa do mikrosfere, ne možemo mi naravno da propitujemo samo mikrosferu. Vjerovatno ljudi u nekim evropskim zemljama se bave ovim tematikama na nivou programske politike, odnosno na nivou lokalne mikrosfere, ali kreće se od politike po meni, odnosno od obrazovanja, odnosno od utjecaja pedagogije i psihologije u nastavnom planu i programu, evo recimo u osnovnim školama, zašto ne bismo uveli psihologiju na neki način, gdje će se govoriti o utjecaju socijalnih mreža, na njihovo samopouzdanje, o utjecaju socijalnih mreža na taj nivo nesigurnosti i kamuflaže koje proizilazi zbog te nesigurnosti. Znači, mi automatski u startu se suočavamo s tim velikim demonom, koji može oštetiti naše generacije nepovratno, zato mi moramo shvatiti da pedagoški pristup zaista ide od edukativne sfere, a to jeste mimo našeg doma i naše škole, kaže Kundurović.

Koliko će nam to poređenje sa životima na društvenim mrežama, primarno Instagramu, koji nisu stvarni, utjecati na samopouzdanje?

- I ja sam isto tako, prije nego što sam se upustila u svoj novi identitet i karijeru kao psihologinja, mnogo puta bila poljuljana. Osoba koja ima ili je imala preko deset godina karijere u medijima, znači osoba koja je radila na sebi i koja radi još uvijek, 2012. godine je bila poljuljana sa nekakvim storijima ili objavama, obzirom da sam nekad bila u nekim lošim danima ili mjesecima, znači to su znali biti i periode koji su znali trajati i duže. Kada bi neko nešto stavio, a ja sam bila taj dan na neki način slabe osovine svoje, ja sam bila poljuljana. I sad zamisli, ako sam ja kao zrela samosvjesna ličnost uspijevala biti poljuljana, komparacijom na Instagramu, kako tek tvoje djevojčice od deset, dvanaest, petnaest, sedamnaest godine u najosjetljivijem životnom razdoblju, kada hormoni divljaju i kada one ne znaju ko su, kada tek otkrivaju svoju kožu, kako na njih to utječe, kada neko objavi ručak koji jede, cipele koje su roditelji kupili, putovanje na koje je momak odveo. Sretne brakove. Mislim, i dan danas mene, iskreno, da budem štrecnu. Ja sam razvedena, sretno razvedena žena, i nakon tri godine od razvoda braka, zna me, štrecnuti nekad. Ali ja mislim da je to normalno i lijepo, i čak potrebno da se o tome priča. Jer svako od nas žudi za nekom lijepom zajednicom, zar ne? Bože, dragi, ništa, to nije sramno. Ali važno je reći koliko nekada možete unazaditi nekoga ukoliko nema taj core (jezgra, pr. a.) ugrađen i tu samosvijest koju ja toliko potenciram u radu s klijentima. 

Da li je ženama danas dozvoljeno da stare? Odnosno kako gledaš na promjene svog tijela, svog uma i sve ono što će donijeti sad nova dekada?

- Mislim da je odgovor na tvoje pitanje upravo u toj samosvijesti. Da će biti vrlo individualan za svaku ženu. Jer način na koji mi tumačimo svoje godine iza sebe i kao što bilo šta u ovom mikrokosmosu ovisi o stepenu samosvijesti iznutra. Tako da, za tebe i za mene, vjerovatno ovo jeste najljepši period. Ili iskrena da budem možda se još više radujem početku nekih 40-ih. Jer od svih tih nekih samosvijesnih žena koje sada imaju 46-47, kažu da je tih zadnjih 6-7 godina  bilo fascinantno putovanje. I iskreno, ja sam jako ohrabrena kada čujem te žene. Ali recimo neka žena sa 48 godina koja nema tu vrstu samosvijesti, će ti reći da je to bio najteži period njenog života i da uopšte nije sretna što stari. I svako od nas ima svoju istinu i ona je okej. Tako da šta znači objektivna istina, je li? Svako tumači sa svog spektra, sa svojom dioptrijom, sa svojim naočalama. Znači, ako staviš te naočale s dioptrijom koja kaže, vidi mi celulita, pa vidi mi bora, pa imam sjede, pa ne znam da li ću rađati drugo dijete, je li mi kasno da pronađem muža, kako ću, šta ću, znaš, to je cijeli spektar tema koji se otvori. A onda staviš druge naočale i kažeš, hej, ja sam u naponu snage, ekspandiram se svakodnevno, pomažem ljudima, pomažem sebi, imam toliko stvari još da naučim, da dam. A život je igra i ja ovo shvatam sve kao jednu vrstu eksperimenta. E tako ja to gledam, ali pitanje je koliko nas to tako gleda.

A da li se oduvijek tako gledalo?

- Naravno da ne. Prije 2012. kada sam spavala, kako ja to volim reći, ja sam stvarno isto bila muha bez glave. Čak sam se nedavno zapitala, ko se družio sa mnom? Kakvi su momci bili sa mnom? Ko me htio u društvo? I onda tako lijepo kada se izdigneš i kada kreneš i radiš na sebi, otvori se to more, okean, i shvatiš, wow, ovo je next level Mario. Znaš, ovo je super Tetris i igrica neka. Potpuno se otvori  neki novi oblak. E tako ja to gledam.

Ovo društvo i dalje razvod doživljava kao jednu katastrofu, bez obzira na to što sve više se ljudi odlučuje na to s idejom da ne trpe nešto jer život ipak ne traje 700 godina.

- Znaš zašto doživljavaju to kao katastrofu? Prosto zato što su takvi odrazi razvoda, katastrofalni. I to je naravno nešto što ljudi žele izbjeći pod svaku cijenu. Žele izbjeći priče kako dijete zapravo nema oba prisutna i zdrava roditelja. Žele izbjeći priče o verbalnom i fizičkom zlostavljanju. Žele izbjeći priče o podrugivanju i ismijavanju sredine. Ali ako ti  zdravi,  predstavnici onoga što smo prošli, istupamo još hiljadu, hiljada žena, i pozivamo da na taj način istupe i podijele priče svoje. Iako smo u manjini, mislim to da daje šansu svim ženama i muškarcima koji shvataju da jednostavno imaju kapacitet da se raziđu u nekim normalnim uslovima, da to i urade. Bez obzira na onaj put koji ih čeka koji je jako dug, vjerovatno u smislu iscijeljenja i terapije. Ali iskreno na drugoj strani imamo more nesretnih brakova u kojima djeca prema istraživanju, psihološkim nedavno, mnogo dublje pate nego u sretno razdvojenim zajednicama, dodala je Kundurović.

U posljednjih deset godina sve je veća pojava ljudi koji se bave svojim i tuđim ja. Moram da te pitam da li to znači da ovo moje ja uopšte ne valja? Da li kreiranje novog ja podrazumijeva da sve ono što sam ja bila dotad nije baš nešto valjalo?

- Koncept nekog novog ja je nekako, čini mi se, vrlo popularan koncept u zadnje vrijeme. Isto kao što je i koncept i lajf koučeva, i hilera, iscjeljitelja, i psihologa. Čini mi se kao da smo preplavljeni time. Razumijem frustraciju ljudi koji kažu meni je dosta toga svega. Kako ja mislim da je krajnji cilj ljudskog života, evolucija, ekspanzija i rast nekako ne samo rast i razvoj, kako ovo nekako čitamo, samo da rastemo i razvijamo se. Ne znamo ni kuda, da kažem, gonimo, ni gdje idemo, ni šta mi to razvijamo unutar sebe. Znaš, čini mi se da su svi pojmovi tako pobrkani jer je površno doba. Digitala nam nudi stori koji traje 15 sekundi, unutar tih storija ti samo vidiš: "Aha, novo ja, rast, razvoj, klik, klik, prijavi se, daj pare". Ja ne znam ni ko sam ja, ni da li ja želim da mijenjam sebe, ni šta ja želim zapravo. Tako da, ono, kao Alisa u zemlji čudesa, mi idemo, ne znamo gdje idemo, prema tome ne znamo gdje ćemo stići. Destinacija kao pravac, cilj, šta želim postići je ključno u tome. Moja pozadinska misija jeste bila da osmislim zapravo kako sam ja stvorila ili kreirala svoje novo ja. To je ona metamorfoza što sam ti maločas govorila. Da li to znači da ovo prijašnje ja nije valjalo? Apsolutno da ne. Da li to znači da trenutno ja koje ja imam nije dovoljno dobro? Apsolutno da ne. Jer to znači onda kao da smo mi konstantno u nekoj fazi nedostatka, konstantno u fazi ja nisam dovoljna, konstantno sami sebi uskačemo u riječ kao pa ti si dovoljna. Ne. Ako idemo reverzivno, odnosno unatrag, onda gledam da li ja želim više novaca, da li ja želim bolji partnerski odnos, da li ja želim da se na neki način ljepše osjećam u svom tijelu, da li ja želim da imam ljepši krug prijatelja koji me podržavaju, da li ja želim da sutra promijenim posao, da ti govorim s aspekta sebe, i da radim nešto što me ispunjava. Da li ja želim da se razvedem? Evo, znači, sva ta pitanja idu u koncept da li ja želim onaj novi identitet. Da li ja želim da napravim neki mali iskorak koji će poslije postati talas malih iskoraka koji će voditi do velikog vala i putovanja koji će onda kreirati novu Naidu koju ti sada gledaš ispred sebe. Jer ja stvarno nisam ista osoba, definitivno. Mi možda nismo ista osoba od jučer, a ne samo, razumiješ, od prije dvije, tri godine kada su neke radikalne promjene za mene se desile, kao što je promjena karijere ili razvod.

Kako onda ti mene možeš navesti da ja promijenim svoje ja?

- Svi ljudi koji meni dolaze iskreno na radionicama ili klijenti jednostavno se nalaze u teškoj situaciji. Iskreno mislim i kada svi dignemo ruku mi kažemo mene nešto žulja u jednom aspektu života. Evo sad sam navela, ja stvarno želim više para. Stvarno želim više para. Zašto je problem reći da želimo više novaca? I to je tabu tema i tu ću možda da kreiram neki kurs. Novac je najradikalnija, činim se, tema od kad je vijeka i svijeta. Pogotovo na brdovitom Balkanu. Ili stvarno želim partnera koji će me pratiti i stimulisati i kojeg ću ja voljeti. I znaš ono nekako dijelićemo to zajedničke lijepe trenutke života kako se razvijamo oboje. Ili znaš želim da promijenim karijeru i to je isto tabu tema. Mislim, ovo mi nije adekvatno, ne ispunjava me, nerviraju me svi. I ljudi dođu s aspekta imam jedan problem. Da li na osnovu tog problema ja mogu da promijenim cijeli set uvjerenja koji su me vodili da kreiram taj problem u prvom redu? Zato kažem kreiranje novog ja jeste podsvijest, reprogramiranje podsvijesti i obrazac, odnosno šema koju smo naslijedili od cijele one linije predaka. Znači ne počinje sa nama. Možda završava sa nama, ali nije počelo sa nama. Mi stojimo na ramenima naših roditelja, oni stoje na ramenima svojih roditelja i to je cijeli niz, Bogu hvala, beskrajne generacije se protežu. I u nama struji njihova krv, istakla je Kundurović. 

Da li se čini da je  autentičnost ušla na mala vrata polako, ali postaje sve važnija? Da više ne igramo tu ulogu toliko da budemo jednaki kao drugi, nego kao da smo manje skloni tome da udovoljavamo onome što ljudi žele, kao "ja sam to što sam, evo ti uzmi ili nemoj"?

- Postoji jedna skala, vibracija koja je predstavljena u obliku trokuta. I na samom dnu postoje zaista razni spektri emocija koje spadaju u teške emocije. Na samom vrhu postoji nešto što se zove prihvatanje, razumijevanje, zahvalnost za život koji nam je dan. Dole već postoji stid, krivica i tako dalje. Do sad je bilo uvijek nekako tumačeno da pri vrhu tog trokuta jeste ljubav kao ultimativna emocija koja zapravo apsolutno iscijeljuje i daje, i prima, i liječi, i nadograđuje i šta već. Ali, zanimljivost jeste da su istraživanja pokazala da je autentičnost iznad ljubavi, jer era kopija, era nezadovoljstva sobom, i stavljanje onih maski i onih kamuflaža, sa početka priče se privode kraju. Jako sam sretna radi toga zato što ne postoji ništa tegobnije nego biti ono što nisi. I to ljudi koji imaju maske znaju. Ja sam u jednom trenutku sigurno u životu isto bila nešto što nisam. Mislim da niko ne postoji na ovom svijetu da jednom nije bio nešto što nije. Samo je pitanje da li je postao ono što treba da bude ili ostaje i dalje ono što nije. Postojii cijeli vjekovni životi ljudi potrošen na nešto što nisu i to mi bude nekako najžalosnije. Zato mi bude drago kad mi klijentice dolaze. Ja kažem koliko vam je godina? A ona kažu 20. I ono kao wow. Ja sa 20 nisam znala ni ko sam ni šta sam. Ali vidiš nove generacije ranije spoznaju, istakla je Kundurović.

Podcast Oslobođena  slušajte i gledajte ovog četvrtka u 20 sati na www.podcastoslobodjenje.ba te na platformama YouTube, Google Podcasts, Apple Podcasts, Deezer, Spotify, Podcast Index, Amazon Music, TuneIn + Alexa, Podcast Addict, Podchaser, Pocket Casts, Listen Notes i Player FM, a u 23.15 sati na O kanalu.