Zašto nikada ne vidite velike bijele ajkule u akvarijima: Šta ih čini tako neuhvatljivim?

Velika bijela ajkula (Carcharodon carcharias) važi za jednog od najmoćnijih i najprepoznatljivijih predatora u okeanima, poznata po svojoj veličini, oštrim zubima i reputaciji zbog koje je u popularnoj kulturi istovremeno strahovana i pogrešno shvaćena. Ali zašto se nikada ne može vidjeti u akvarijumima, iako držimo kitove ubice u zatočeništvu?

Jedan od posljednjih pokušaja da se velika bijela ajkula zadrži u akvarijumu bio je u japanskom Okinawa Churaumi akvarijumu 2016. godine. Ajkula je uginula nakon samo tri dana. Prije toga, zabilježeni su deseci sličnih, podjednako neuspješnih pokušaja. Prvi poznati pokušaj bio je sredinom 1950-ih u kalifornijskom Marineland of the Pacific, gdje je ajkula preživjela manje od jednog dana. SeaWorld je tokom 70-ih, 80-ih i 90-ih nekoliko puta pokušavao zadržati velike bijele ajkule, ali bezuspješno – sve su uginule ili su vraćene u divljinu nakon samo nekoliko sedmica.

Jedini izuzetak desio se 2004. godine kada je Monterey Bay akvarijum uspio zadržati veliku bijelu ajkulu u životu duže od 16 dana – čak nekoliko mjeseci – ali to je ostala rijetkost, piše iflscience.com.

Razlozi zašto ove ajkule tako loše podnose zatočeništvo leže u nekoliko faktora. Velike bijele ajkule su tipični vršni predatori koji u divljini gotovo nikada ne jedu ništa osim žive plijeni, i to tek kada su zaista gladne. U akvarijumima im je teško obezbijediti ovakvu ishranu, a mnoge ajkule u zatočeništvu jednostavno odbijaju jesti dovoljno.

Drugi problem je njihova veličina i način života. Velike bijele ajkule moraju neprestano plivati kako bi voda prolazila kroz njihove škrge i opskrbljivala ih kiseonikom. Odrasle jedinke mogu narasti i do šest metara dužine, a u divljini prelaze ogromne udaljenosti – jedna ženka, poznata kao Nicole, zabilježena je kako je preplivala više od 20.000 kilometara od Afrike do Australije i nazad za samo devet mjeseci. Ni jedan akvarijum ne može im pružiti dovoljno prostora da se osjećaju prirodno.

Postoji i teorija da stakleni zidovi i vještačko okruženje akvarijuma zbunjuju njihovu izuzetno razvijenu elektrorecepciju, koja im pomaže da registruju najsitnije promjene i pokrete u moru. U akvarijumu je ova sposobnost lako preopterećena brojnim stimulansima, od refleksija stakla do elektronske opreme.

Danas se, uostalom, i percepcija javnosti prema držanju velikih morskih životinja promijenila, posebno nakon filma Blackfish koji je otkrio šta se dešava kitovima ubicama u zatočeništvu. Mnogima bi sada izlaganje velike bijele ajkule u akvarijumu više ličilo na okrutnost nego na atrakciju.

Zato je sasvim izvjesno da ćemo veliku bijelu ajkulu i dalje viđati samo u njihovom prirodnom carstvu – otvorenom moru.