U posjeti donjem svijetu
Gledano iz aviona, more oko Uskršnjih otoka doima se čudno, poput modre galice. Čista, vedra, osunčana plava boja u čije se dubine i hiljadugodišnje tajne ne može prodrijeti golim pogledom. Tek kada se sretno spustite na aerodromsku pistu najvećeg otoka Rapa Nui i uskoro se nađete do pasa u ugodnoj toploj morskoj vodi na plaži Anakena, ustanovit ćete da je voda izgubila plavetnilo modre galice i postala bistra, čista i prozirna, poput suze.
Ali, čarolija i dalje traje – bacite li pogled prema dalekoj pacifičkoj pučini koja se neznano gdje utapa u nebeski beskraj, primijetit ćete da more ponovo dobija plavičasti sjaj modre galice. Djeluje privlačno i mami vas da zaplivate i da postanete dio tog božanskog prizora ljepote.
CRNA USKRŠNJA NEDJELJA: Pod nogama ćete osjetiti sitni razabrani pijesak, raznobojan i svjetlucav, poput prosutih bisera. Najvjerovatnije je nastao od bezbrojnih koraljnih sprudova, koje su morske struje ko zna gdje i koliko dugo strpljivo mrvile tokom minulih vremena. U čaroliji koja je svuda oko vas i koja vas ispunjava, zaboravit ćete na sve ovozemaljske obaveze i brige. Poželjet ćete da se prepustite južnim morskim užicima i da tu, na jedinstvenoj plaži Anakeni, zauvijek ostanete!
Nigdje, na ovom tajanstvenom otočju, najusamljenijem na plavoj planeti, nije tako lijepo kao na plaži Anakeni.
“Upravo ovdje, u ovaj raj, 1722. godine se iskrcao nizozemski admiral Jacob Roggoveen!…”, kaže prof. dr. Enver Imamović, dok se uz neskriveno zadovoljstvo spremamo da zaplivamo.
Da, da, to se dogodilo upravo ovdje, na ovoj ljupkoj plaži, nad kojom stražare najljepši moaji na cijelom otoku. Sedam veličanstvenih kamenih gorostasa, očito, bili su svjedoci tog historijskog događaja.
Bila je uskršnja nedjelja, 5. travnja/aprila 1722. godine.
Crna uskršnja nedjelja!
Dobrodušni i znatiželjni otočani krenuli su razdragani u nebrojnim kanuima prema brodu bijelih bogova i u znak otvorene dobrodošlice visoko podigli vesla. Nizozemski admiral je na trenutak bio zbunjen nevjerovatnim prizorom: prema njegovom brodu žurilo je na stotine otočana dok se na obali, među golemim kamenim terasama, koje su se okomito spuštale sve do samog mora, iznad kojih su, poput okamenjenih džinova, stajale gigantske statue s ogromnim crvenim kacigama na glavama, ugledao je “divljake” kako u nekom ceremonijalnom raspoloženju plešu i pale vatre.
DREVNI ZAPISI: Uplašen od prizora i straha da je stigao na otok kanibala, o kojima su u nizozemskim pomorskim krugovima i kartopisima brujale strašne priče, naredio je da se puca na goloruke domoroce, “koji su se” – kako je kasnije zapisao u brodski dnevnik – “pouzdali u zaštitu svojih kamenih idola”. No, umjesto zaštite, dogodio se masakr!
Niko nikada nije utvrdio koliko je u tom zlohudom danu poginulo sirotih Rapanuaca, ali se zna tragičan podatak da ih je za 55 sljedećih godina - od 1722. do 1777. godine, kada je na otoku bilo više od 4.000 stanovnika, do 1877. godine - preživjelo jedva dvjestotinjak! No, ni tada njihovoj nesreći nije bio kraj. Ona traje još uvijek. Otok je opustošen, mnogi moaji i ahui su srušeni, razbijeni, bačeni u more i zauvijek uništeni, a pisana svjedočanstva na drvenim rongorongo tablicama zauvijek uništena.
“Silno smo se začudili ugledavši one kamene džinove”, zapisao je u brodski dnevnik admiral Roggoveen. “Nismo mogli shvatiti kako je bilo moguće da su ljudi bez konopa i bez skela mogli uspraviti takve kipove!…”
Među mornarima na nizozemskom brodu bio je i Carlo F. Behrens, neobično radoznao i obrazovan čovjek, po prirodi avanturista i putopisac, koji je po povratku objavio zanimljivu knjigu “Putovanje kroz južne zemlje i oko svijeta” iz koje se može saznati mnogo više dramatičnih detalja nego iz službenog brodskog dnevnika nizozemskog admirala.
Behrens opisuje da su otočani bili svijetle puti i da nisu pokazivali nikakvu ratobornost. Naprotiv, bili su bojažljivi, živahni i prijazni ljudi, posvećeni svojim ritualnim plemenskim tradicijama i kamenim orijašima koji su dominirali otokom. Za njih su oni predstavljali idole, kojima su se klanjali i kojima su redovno prinosili žrtve.
“Bilo je veoma mnogo uspravljenih kamenih statua na morskom žalu”, piše Carlo F. Behrens u svojoj knjizi. “Otočani su ih obožavali i prema njima se ophodili sa strahopoštovanjem. Pred njima su padali na koljena i ponizno im se molili. Ti kipovi su bili isklesani iz jednog kamena i imali su oblik ljudi sa dugim klempavim ušima i s neobičnom krunom na glavi. Sve je bilo izrađeno veoma umjetnički, čemu smo se veoma čudili i divili…”
SJEĆANJA NA DIVOVE: Neovisno jedan o drugom i admiral Roggeveen i mornar Behrens zabilježili su u svoje dnevnike nešto što nikada u europskoj javnosti nije prihvaćeno kao istina. Za vrijeme obilaska otoka, kojeg su otočani nazivali Te-Pito-o-te-Henua (Pupak svijeta), navodno su vidjeli i “bradate divove”, ali im se zbog straha nisu smjeli približiti!
Danas čitamo priče o divovima u bezbrojnim kontekstima – stvarateljima i razaračima svijeta, dobrima i zlima, nespretnima i opreznima – ali rijetko smo zastali da razmislimo zašto i kada su ih ljudi prvi put trebali izmisliti.
Kazivanja o njima slušao sam na mnogim svojim putovanjima po svijetu. Pogotovo na pacifičkim otocima. Antička predanja ta mitološka gorostasna bića nazivaju titanima i kiklopima, Indijci ih zovu - asurima, pueblosi iz Meksika - mitmacima, Arapi - Šeid ad ben ad, Jevreji - sinovi Božiji... S vremenom su širom svijeta zaživjeli između maste i istine.
Na Tibetu se vjeruje da još žive u legendarnoj himalajskoj zemlji Shangri-La; u Srednjoj Americi o njima kazuju mnoge majanske legende i sveta knjiga Quiche Indijanaca “Popol Vuh”, na Andama im se pripisuje izgradnja veličanstvenih megalitskih gradova i utvrđenja; u Boliviji sam slušao priče da je njihovo graditeljsko djelo i veličanstveni Tiahuanaco; u Indiji i Šri Lanci su divovi prisutni u staroindijskim epovima, vedskim tekstovima i tamilskim predanjima, a na pacifičkim otocima, oni su – moglo bi se kazati - dio živih narodnih sjećanja!
S obzirom na to da je kamen najrasprostranjeniji materijal na našoj planeti, otud se civilizacija divova navodno i začela u kamenu, čije megalitske tvorevine zbunjujućih dimenzija i težine nalazimo u mnogim zemljama na sve četiri strane svijeta. Znanost danas čak i ne raspravlja o njihovoj egzistenciji na Zemlji u prošlosti naše planete, iako je sve više ozbiljnih dokaza o njihovim graditeljskim djelima koje su ostavili iza sebe širom svijeta, posebice na atlantskim i pacifičkim prostorima.
FASCINANTNA ZNANJA: Divovi se pojavljuju u pričama diljem svijeta, uzimajući različite oblike, ali često dijele različite karakteristike. U drevnoj mezopotamskoj pjesmi Ep o Gilgamešu, koji se naširoko smatra najranijim sačuvanim književnim djelom, istoimeni heroj se bori protiv Humbabe, diva s lavljim licem koji čuva kedrovu šumu u kojoj žive bogovi.
Prema mnogim legendama i epovima prastarih naroda, dade se zaključiti da je rasa divova bila bijele puti, plavih očiju i crvene kose, sa prosječnom visinom od tri do pet metara. Poznavali su metalurgiju, zemljoradnju kao i mnoge egzaktne nauke. Taj gorostasni narod Božijih sinova bio je u suštini narod graditelja, jer je izvjesno da su poznavali tajnu vađenja, obrade i transporta ogromnih blokova kamenja, čija graditeljska djela srećemo širom naše planete.
Prije nešto više od 12.000 godina, tvrde mnogi istraživači, ta se nevjerovatna rasa raširila cijelom istočnom i zapadnom hemisferom i dugo vremena suvereno gospodarila svijetom, izbjegavajući miješanje sa običnim narodom. Postoje nagovještaji da je civilizacija ovih bića raspolagala navodno mnogim tajnim magijskim znanjima, a u svakodnevnom životu koristila se neobičnim parapsihološkim moćima, prije svega energijom zvuka i energijom misli.
Na Pohnpeiu i drugim otocima Micronesie, drevna svjedočanstva o graditeljskim umijećima divova djeluju veoma vjerodostojno. Ovdje su ih nazivali titulom chau-te-leur, vjerovatno nastalom od stare polinžanske riječi chau ili hau, koja označava sunce, veličanstvo, poglavicu ili kralja.
DESILO SE ČUDO: Prema jednom od predanja koje sam zabilježio na Pohnpeiu, divovi su na ovaj otok doplovili sa juga, a prema drugoj, oni su stigli iz morskih dubina. Do tada su na otoku navodno živjeli patuljci. Njihov jezik je zvučao čudno piskutavo, kao čegrtanje i žamorenje šišmiša. Oni su nestali, kada su na otok stupili Konat i Li-Ot, dva čudesno snažna diva tamne kože i ravnih noseva (zar vas ovaj opis ne podsjeća na kamene orijaše sa Uskršnjeg otoka?!) za koje bi se moglo reći da su bili i osnivači grada duhova Nan Madola.
U suštini, bili su neustrašivi ratnici i nisu se miješali sa otočanima ni sa njihovim ženama. Posjedovali su čudesne duhovne moći, uz pomoć kojih su mogli “vidjeti ono što obični ljudi nisu vidjeli”, uništiti svoje neprijatelje bez direktnog kontakta, ali i graditi tvrđave i palate od bazaltnih blokova težih od 25 tona. Zahvaljujući upravo tome, oni su bez poteškoća, u svega nekoliko dana, kako kažu lokalne legende, izgradili megalitski grad Nan Madol i sve umjetne otoke oko njega, ugradivši u njih preko 250 miliona tona bazaltnih blokova od koji su neki teži čak i od pedeset tona!
“Desilo se pravo čudo”, kaže se u jednom otočkom predanju o nastanku Nan Madola. “Divovi su zazviždali i tada su stijene sa svih strana poletjele kroz zrak i doletjele do ovog mjesta, gdje su se u trenu sastavile u utvrde, kuće i palate!...”
