Tri stvari koje djeca najteže opraštaju

Mama i sin/Kindel Media
ilustrciajA
Nastavak vijesti ispod promo sadržaja

Većina roditelja želi svoje dijete odgojiti s ljubavlju i brigom, ali i uz najbolje namjere ponekad se potkradu pogreške koje ostave duboke tragove. Iako mnoga djeca s godinama nauče razumjeti razloge iza roditeljskih postupaka, neke stvari ipak teško zaborave, a još teže oproste.

Stručnjaci za dječju psihologiju ističu tri situacije koje djeca posebno teško emocionalno obrađuju i koje se često godinama zadrže u srcu, prenosi Index.hr.

1. Prekršena obećanja

Roditelji djecu uče da obećanja treba ispunjavati, ali šta se događa kada upravo oni ne ispune svoja? Iako razlozi mogu biti opravdani, manjak vremena, umor ili nepredviđene obveze, djeca to doživljavaju kao osobno razočaranje. Mnogi mališani dugo pamte rečenice poput “obećajem da ćemo ići” ili “samo još ovaj put” i tiho se nadaju da će obećano doista biti ostvareno. Za njih je to pitanje povjerenja i ljubavi. I zato ga je, kada se prekrši, teško zaboraviti.

2. Neprepoznavanje i omalovažavanje djetetovih interesa

Nastavak vijesti ispod promo sadržaja

Dijete koje s oduševljenjem pokazuje crtež, novu pjesmu koju je naučilo ili haljinicu koju je samo sašilo ne traži savršenstvo, nego potvrdu i podršku. Kada roditelji umanjuju važnost tih trenutaka ili ih ismiju, mogu nenamjerno poslati poruku: “Nisi dovoljno dobar.” A upravo su takve poruke one koje djeca pamte najduže.

Iako možda izraste u uspješnu osobu, dijete koje nije imalo podršku često nosi osjećaj da je moralo dokazivati vlastitu vrijednost, čak i pred vlastitim roditeljima.

3. Emocionalna nedostupnost

Roditelj može biti prisutan u istoj prostoriji, a da istovremeno djetetu bude miljama daleko. Djeca osjećaju kada ih se ne sluša, kada se njihove emocije zanemaKad dijete redovito nailazi na tišinu, nedostatak zagrljaja ili ignoriranje kada mu je teško, razvija osjećaj da nije važno ili dovoljno vrijedno ljubavi. I to je rana koja se često nosi i u odraslu dob. Emocionalna dostupnost ne traži savršenstvo, nego iskrenu prisutnost, da dijete zna da je viđeno i voljeno, baš takvo kakvo jest.ruju ili se na njih ne reagira s toplinom.