Tragedija koja i dalje priča priču: Titanic je jedno od najvažnijih otkrića, tražen je decenijama
Otkriće olupine Titanica smatra se jednim od najvažnijih pomorskih arheoloških dostignuća 20. stoljeća. Nakon brojnih pokušaja i nagađanja, olupina je pronađena 1985. godine, čime je otvorena mogućnost boljeg razumijevanja tragedije iz 1912. godine. Ekspedicija je potvrdila lokaciju brodoloma, prikazala stanje broda na dnu Atlantika i omogućila buduća istraživanja te spašavanje artefakata.
Rani pokušaji potrage
Odmah nakon potonuća 15. aprila 1912. godine javljale su se ideje o podizanju Titanica. Neke porodice žrtava razmatrale su mogućnost spašavanja broda, ali je tehnička prepreka – dubina od gotovo 3.800 metara i pritisak veći od 380 bara – tadašnjim tehnologijama bila nepremostiva.
Tokom decenija predlagana su razna rješenja, uključujući elektromagnete, balone, ping-pong loptice ili zaleđivanje olupine tečnim dušikom, no svi su planovi odbačeni kao nepraktični i preskupi.
Ekspedicije 1970-ih i početkom 1980-ih
U oktobru 1977. Robert Ballard iz Woods Hole Oceanographic Institution pokušao je pronaći Titanica brodom Seaprobe, ali je ekspedicija propala nakon kvara opreme. Krajem 1970-ih pokrenuto je više planova, uključujući one povezane s Disneyjem i National Geographicom, no zbog visokih troškova nijedan nije ostvaren.
Američki naftni magnat Jack Grimm finansirao je tri ekspedicije između 1980. i 1983. godine. Njegovi brodovi pretražili su stotine kvadratnih kilometara oceana sonarom i kamerama, pri čemu su zabilježeni i oblici koji su mogli podsjećati na dijelove Titanica. Međutim, zbog loših vremenskih uslova i nedostatka dokaza olupina je ostala neotkrivena.
Pronalazak 1985. godine
Olupina je otkrivena 1. septembra 1985. godine u zajedničkoj francusko-američkoj ekspediciji. Misiju su predvodili Jean-Louis Michel iz francuskog IFREMER-a i Robert Ballard iz Woods Hole Oceanographic Institutiona, uz logističku podršku američke mornarice.
Francuski brod Le Suroît u julu i augustu 1985. pretraživao je područje sonarom, ali bez rezultata. Nakon toga Ballard je nastavio potragu brodom Knorr, koristeći daljinski upravljano vozilo Argo s kamerama. U ranim satima 1. septembra uočene su krhotine, uključujući veliki kotao, što je potvrdilo da je Titanic pronađen. Dan kasnije otkrivena je glavna olupina, što je izazvalo svjetsku senzaciju.
Olupina se nalazi na dubini od oko 3.800 metara, 600 kilometara jugoistočno od Newfoundlanda. Titanic leži u dva dijela – pramcu i krmi – udaljenima oko 600 metara, okruženima velikim poljem krhotina.
Stanje olupine
Pramac, dug oko 140 metara, relativno je dobro očuvan i prepoznatljiv, iako je udar u morsko dno oštetio trup. Unutrašnji prostori, poput blagovaonice prvog razreda i recepcije, i dalje su vidljivi, premda podložni propadanju.
Krma, duga oko 110 metara, teško je oštećena i deformisana tokom spuštanja, sa spljoštenim palubama i razbijenom oplatom. Polje krhotina prostire se na oko 3 km² i sadrži stotine hiljada predmeta – od komada uglja do ličnih stvari putnika. Površina olupine prekrivena je „rustikalama“, formacijama koje stvaraju bakterije što razgrađuju željezo.
Daljnja istraživanja
Godine 1986. Ballard se vratio s brodom Atlantis II, koristeći podmornicu Alvin i ROV Jason Jr. kako bi istražio unutrašnjost i snimio očuvane dijelove, među kojima i veliko stubište.
Između 1987. i 1990-ih više ekspedicija vadilo je predmete s mjesta potonuća, što je izazvalo rasprave o očuvanju i poštovanju žrtava. IFREMER i američka kompanija RMS Titanic Inc. izvukli su hiljade artefakata – od porculana do ličnih predmeta – dok je 1991. ruski brod Akademik Mstislav Keldysh s podmornicama MIR snimio upečatljive kadrove olupine.
Do 2010. napravljena je detaljna 3D karta cijelog mjesta potonuća, a rezultati su predstavljeni 2012. godine. Naučnici upozoravaju da se olupina ubrzano raspada zbog bakterija i korozije, te predviđaju da bi glavni dijelovi mogli nestati tokom 21. stoljeća – možda već do 2030. godine.
