Tiho, skromno, ali s puno pažnje: Ovako su Tito i Jovanka proslavljali rođendane

Dok je cijela Jugoslavija 25. maja slavila Dan mladosti – uz sletove, štafetu i spektakularne manifestacije – iza zidova Titine rezidencije odvijala se jedna tiha, porodična proslava. Tu su, prvi čovjek bivše nam države i njegova ljepša polovina, obilježavali taj dan na svoj intiman način. Njihovu svakodnevicu tog datuma, prožetu pažnjom i tišinom, opisala je Jovankina sestra, Nada.

Svaki rođendan, bilo Titin ili Jovankin, započinjao je posebnim jutrom. Nada se prisjeća da je doručak tada imao gotovo ritualnu vrijednost.

Omiljeni izbor roditelja

Roditelji u Bosni i Hercegovini biraju ovako: Ovo su najčešća imena za bebe

„To smo zvale ‘molitveni doručak’. Sto bi bio svečanije postavljen nego inače, a Tito bi Jovanki naručio veliku korpu cvijeća“, priča Nada.

Najemotivniji trenutak bio je razmjena poklona – ali ne pred drugima. Sve se odvijalo u spavaćoj sobi, daleko od znatiželjnih pogleda. Tito je Jovanki poklanjao komade nakita ili modne dodatke koje bi donio s putovanja, dok je ona njemu darivala korisne stvari – pažljivo birane.

„Tito je volio sitnice, ali ta sitnica je morala imati neku foru. To su bile njihove privatne stvari. Čestitali bi jedno drugom, a zatim bi slijedio taj doručak“, objašnjava Nada.

Iako je Tito zvanično rođen 7. maja 1892. godine, njegov rođendan se slavio 25. maja. No, kada je shvatio da sve previše lično podsjeća na slavljenje kulta ličnosti, odlučio je da se taj datum obilježava kao Dan mladosti – praznik posvećen omladini.

„Imala sam osjećaj da mu je sve to postalo previše. Zato je želio da se ne slavi njegov rođendan, nego Dan mladosti. Umjesto u dvoru, slavi se na stadionu. Ali i to je naraslo do neslućenih razmjera. Mislim da mu, iskreno, nije bilo drago. No, cijenio je trud koji su ljudi ulagali“, otkriva Nada.

Nakon što bi ispratila Titu i Jovanku, i sama je trčala na stadion – da bude dio naroda, piše Azra.

„Sjećam se, oni se spremaju za slet – oblače se, sređuju. A kad krenu, ja odmah za njima, ali kroz drugo dvorište. Trčim pravo na Partizanov stadion i sjedam među masu. Niko ne zna da sam ih deset minuta ranije gledala dok se pripremaju.“

Najjači utisak ostavljao je trenutak kada bi se Tito i Jovanka pojavili u loži.

„Vidim to oduševljenje publike, svi aplaudiraju – i ja aplaudiram s njima, kao da ih nisam upravo ispratila. Bilo je smiješno, ali i dirljivo. Jer ta masa, to oduševljenje – ponese te“, kaže Jovankina sestra.

Danas se Dan mladosti više ne slavi, ali uspomene na njega i dalje žive – ne samo kroz historiju, već i kroz porodične priče. Priče o običnim gestama velikih ljudi, o cvijeću, sitnicama s putovanja i doručcima za dvoje. O tišini koja je postojala tamo gdje su reflektori uvijek tražili spektakl.

Jer, iza državnih obaveza i političke scene, Tito i Jovanka su imali svoje male rituale – skromne, nježne i ljudske. I možda baš u tome leži njihova najiskrenija proslava Dana mladosti.