Suprotno od déjà vua: Rijetko iskustvo koje ostavlja jak osjećaj nelagode
/
Ponavljanje ima čudan odnos s umom. Uzmimo iskustvo déjà vua, kad pogrešno vjerujemo da smo neku novu situaciju već doživjeli – što nas ostavlja s jezivim osjećajem "prošlosti". No, otkriveno je da je déjà vu zapravo prozor u djelovanje našeg memorijskog sustava.
Ponavljanje ima čudan odnos s umom. Uzmimo iskustvo déjà vua, kad pogrešno vjerujemo da smo neku novu situaciju već doživjeli – što nas ostavlja s jezivim osjećajem "prošlosti". No, otkriveno je da je déjà vu zapravo prozor u djelovanje našeg memorijskog sustava.
Istraživanje je pokazalo da se taj fenomen javlja kada se dio mozga koji detektira poznatost "razsinkronizira" sa stvarnošću. Déjà vu je signal koji vas upozorava na tu čudnovatost: to je vrsta "provjere činjenica" za memorijski sustav, piše Science Alert.
Ali ponavljanje može učiniti nešto još jezovitije i neobičnije.
Suprotno od déjà vua je "jamais vu", kada vam se nešto za što znate da vam je poznato čini nestvarnim ili na neki način novim. U istraživanju, koje je osvojilo Ig Nobelovu nagradu za književnost, proučavan je mehanizam iza tog fenomena.
Jamais vu može uključivati gledanje u poznato lice koje vam iznenada djeluje neuobičajeno ili nepoznato. Glazbenici ga ponekad dožive – izgubivši se nakratko u vrlo poznatom glazbenom odlomku. Možda ste ga imali pri odlasku na poznato mjesto, kad odjednom postanete dezorijentirani ili ga vidite "novim očima".
Rjeđe od déjà vua, ali i više uznemirujuće
To je iskustvo još rjeđe od déjà vua i možda još neobičnije i uznemirujuće. Kad ljude zamolite da ga opišu u upitnicima o iskustvima iz svakodnevice, daju odgovore poput: "Dok pišem na ispitu, napišem riječ točno, recimo ‘appetite’, ali stalno je iznova gledam jer dvojim da je možda pogrešna."
U svakodnevnom životu može ga izazvati ponavljanje ili zurenje, ali i ne mora. Jedan od autora članka, Akira, doživio ga je vozeći autocestom, pa je morao stati na zaustavnu traku kako bi se njegova nepoznatost s papučicama i upravljačem ‘resetirala’. Srećom, u "divljini" je rijedak.
Rjeđe od déjà vua, ali i više uznemirujuće
To je iskustvo još rjeđe od déjà vua i možda još neobičnije i uznemirujuće. Kad ljude zamolite da ga opišu u upitnicima o iskustvima iz svakodnevice, daju odgovore poput: "Dok pišem na ispitu, napišem riječ točno, recimo ‘appetite’, ali stalno je iznova gledam jer dvojim da je možda pogrešna."
U svakodnevnom životu može ga izazvati ponavljanje ili zurenje, ali i ne mora. Jedan od autora članka, Akira, doživio ga je vozeći autocestom, pa je morao stati na zaustavnu traku kako bi se njegova nepoznatost s papučicama i upravljačem ‘resetirala’. Srećom, u "divljini" je rijedak.
Iskustva sudionika u eksperimentu
Ljudi su svoja iskustva opisivali rasponom izjava, od "Gube značenje što ih više gledaš" do "kao da sam izgubio kontrolu nad rukom", a favorit je bio "ne izgleda ispravno, gotovo kao da to zapravo nije riječ nego me je netko prevario da mislim da jest".
Autorima je trebalo oko 15 godina da napišu i objave ovaj znanstveni rad. Godine 2003. djelovalo je po intuiciji da će se ljudi osjećati čudno dok više puta pišu jednu riječ. Jedan od njih, Chris, primijetio je da su ga redci koje je u srednjoj školi morao više puta pisati kao kaznu navodili da se osjeća čudno – kao da to nije stvarno.
"Potrajalo je 15 godina jer nismo bili toliko pametni koliko smo mislili. Nije to bila novost kakvom smo je smatrali." Godine 1907. jedna od nepravedno zanemarenih utemeljiteljica psihologije, Margaret Floy Washburn, objavila je eksperiment sa svojim studentom koji je pokazao "gubitak asocijativne moći" kod riječi u koje se tri minute zurilo. Riječi su s vremenom postajale čudne, gubile značenje i fragmentirale se.
Dublji uvidi
Ovaj jedinstveni doprinos jest ideja da su preobražaji i gubitci značenja pri ponavljanju praćeni posebnim osjećajem – jamais vuom, pišu autori članka.
Jamais vu je signal da je nešto postalo previše automatsko, previše tečno, previše repetitivno. Pomaže nam da "iskočimo" iz trenutačne obrade, a osjećaj nestvarnosti zapravo je provjera stvarnosti.
Logično je da se to mora događati. Naši kognitivni sustavi moraju ostati fleksibilni, omogućujući nam da usmjeravamo pažnju ondje gdje je potrebna, umjesto da se predugo izgubimo u repetitivnim zadacima.
Tek počinjemo razumijevati jamais vu, naglašavaju stručnjaci. Glavno znanstveno objašnjenje je "zasićenje" – preopterećenje reprezentacije do točke besmisla.
Povezane ideje uključuju "učinak verbalne transformacije", pri kojem ponavljanje riječi iznova i iznova aktivira tzv. susjede, tako da, primjerice, započnete slušati u petlji riječ "tress", ali potom slušatelji prijavljuju da čuju "dress", "stress" ili "florist".
