Šta su mislili naći: Zašto su Sovjeti bili toliko opsjednuti istraživanjem Venere a ne Marsa?
Sovjetska sonda na Veneri/ Ilustracija/
U prvim danima istraživanja svemira, Sovjetski Savez je posvetio značajna sredstva istraživanju i Venere i Marsa. Međutim, njihova pažnja se ubrzo više pomjerila prema Veneri. Ova sklonost nije bila samo stvar naučne radoznalosti, već i složene interakcije tehnoloških sposobnosti, uspjeha misija, pa čak i kulturnog i književnog duha vremena.
Sovjete je zanimao i Mars, ali...
Rani sovjetski planetarni program, poznat kao projekat "MV", imao je za cilj istraživanje i Marsa i Venere koristeći gotovo identične sonde. Program je započeo 1959. s namjerom slanja vozila "1V" na Veneru 1960. i "1M" na Mars 1961. Početni pokušaji su imali različite rezultate: dvije misije na Mars nisu uspjele doći u orbitu, dok je jedna misija Venera, kasnije nazvana " Venera 1", prošla blizu Venere, ali nije uspjela prenijeti svoje nalaze na Zemlju. Uprkos ovim ranim neuspjesima, Sovjeti su vršili pritisak.
U vrijeme kada se otvorio sljedeći prozor za misiju na Mars druga generacija MV vozila bila su spremna. Međutim, samo jedan od tri pokušaja na Veneru je bio uspješan, dok su pokušaji misije na Mars i dalje bili mučne. 3MV generacija je označila prekretnicu; dvije od šest misija na Veneru su uspjele, uključujući Venera 3 i Venera 4. Venera 4, iako je uništena pri slijetanju, postala je prva sonda koja je analizirala Venerinu atmosferu, otkrivši da se sastoji prvenstveno od ugljičnog dioksida.
Misije na Mars su se nastavile, ali sa ograničenim uspjehom. Mars 2 i 3 su uspjeli da orbitiraju oko Marsa, ali su kasnije misije doživjele neuspjehe. Misije Venere, s druge strane, počele su bilježiti dosljedniji uspjeh. Robusni sovjetski inženjering, koji je favorizovao jednostavne i izdržljive dizajne, bio je dobro prilagođen Venerinoj gustoj atmosferi, što je olakšalo sletanje uprkos teškim uslovima.
Iz sovjetskih misija naučili smo jako mnogo o Veneri
Venera 3 je postala prvi objekat koji je udario na drugu planetu 1966. Venera 7, 1970. godine, je bila prva koja je sletjela i prenijela podatke sa površine, otkrivajući površinske pritiske od 90 atmosfera i temperature od 465°C (869°F). Venera 9 je 1975. godine poslala prve slike sa površine druge planete. Venera 13, 1981. godine, dala je prve slike u boji i snimljene zvukove sa Venere.
Venera 8 je izmjerila elemente poput kalija, uranijuma i torijuma na površini Venere. Venera 15 i 16, lansirani 1983. godine, izveli su radarsko mapiranje visoke rezolucije, otkrivajući tektonske karakteristike poput grebena i žljebova.
Ove misije su značajno unapredile naše razumijevanje Venere. Sonde Venera pružile su direktne podatke o ekstremnim površinskim uslovima planete, sastavu atmosfere, pa čak i nagovještaje geološke aktivnosti.
Venerina privlačnost u sovjetskoj kulturi
Osim tehnoloških faktora, Venera je imala posebno mjesto u sovjetskoj kulturi i naučnoj fantastici, dok se u američkim djelima potencirao Mars, zbog kojeg su pojam ''vanzemaljac'' i ''Marsovac'' postali gotovo sinonimi. Sredinom 20. vijeka, Venera je često bila prikazivana kao svijet bujnih, tropskih pejzaža, koji vrvi egzotičnim životom. Ovu viziju popularizirali su sovjetski pisci naučne fantastike poput Aleksandra Kazanceva i Ivana Jefremova, čija su djela zamišljala Veneru kao plodan svijet, u oštroj suprotnosti sa hladnom, sušnom stvarnošću Marsa.
''Planeta Bur'' ili ''Olujna Planeta'' je sovjetski film o Veneri iz 1962. Ovako su sovjetski umjetnici zamišljali Veneru.
Ovi kulturni prikazi odjeknuli su u javnosti i možda su uticali na naučne prioritete. Pojam istraživanja potencijalno nastanjivog, čak i surovog, svijeta bio je uvjerljiv. Ova maštovita pozadina pružila je dodatni sloj motivacije za sovjetski svemirski program da daje prednost Veneri nad Marsom.
Kako zapravo izgleda Venera?
Uprkos početnim nadama, stvarnost Venere je daleko od idilične. Misije Venera otkrile su planetu s ekstremnim površinskim uvjetima - temperaturama dovoljno vrućim da rastopi olovo, ogromnim atmosferskim pritiskom i oblacima sumporne kiseline. Ova otkrića su oslikala sliku svijeta koji je bio i fascinantan i zastrašujući.
Venerina gusta atmosfera, dok je olakšavala izazove slijetanja, predstavljala je i druge poteškoće. Instrumenti su morali biti izuzetno robusni da bi preživjeli intenzivnu toplinu i pritisak dovoljno dugo da pošalju vrijedne podatke nazad na Zemlju. Ipak, ovi izazovi su pokazali sovjetsku inženjersku snagu i filozofiju iterativnog dizajna, omogućavajući im da uspiju tamo gdje bi drugi mogli zatajiti.
Sovjetska opsesija Venerom nad Marsom bila je višestruka odluka na koju su uticali tehnološka izvodljivost, rani uspjesi misija i kulturni utjecaji. Program Venera ne samo da je unaprijedio naše razumijevanje Venere, već je pokazao i sposobnost Sovjetskog Saveza da istražuje najteža okruženja našeg Sunčevog sistema. Dok se istraživanje Marsa nastavilo s ograničenim uspjehom, Venera je postala dokaz sovjetske domišljatosti i otpornosti u istraživanju svemira. Privlačnost Venere u sovjetskoj naučnoj fantastici samo je dodala njenu mističnost, čineći je privlačnijom metom za njihove ambiciozne svemirske poduhvate.
