Smrt kućnog ljubimca može biti bolna kao gubitak člana porodice
Samo oni koji su izgubili roditelje ili djecu imali su poremećaj u značajno višim stopama, 11,2 i 21,3 posto
Tuga zbog smrti kućnog ljubimca može biti jednako hronična kao i ona zbog gubitka člana porodice, pokazalo je istraživanje, potvrđujući ono što mnogi ljudi već znaju o svojoj vezi s krznenim prijateljima.
Ljudi koji žale zbog gubitka ljubimca mogu patiti od poremećaja produžene tuge (PGD), mentalnog zdravstvenog stanja izazvanog smrću voljene osobe, pokazala je anketa objavljena u akademskom časopisu PLOS One, piše The Guardian.
PGD može trajati mjesecima pa čak i godinama, i često uključuje intenzivnu čežnju i očaj, probleme u socijalizaciji i obavljanju svakodnevnih zadataka, te osjećaj kao da je dio osobe umro. Trenutno se PGD može dijagnosticirati samo onima koji tuguju zbog gubitka čovjeka, ali profesor koji je autor studije preporučio je da se smjernice prošire i na ljubimce.
Šta kažu brojke
Istraživanje, anketa provedena na 975 odraslih osoba u Ujedinjenom Kraljevstvu, pokazalo je da je 7,5 posto ljudi koji su izgubili ljubimce ispunilo dijagnostičke kriterije za PGD, otprilike isto kao i udio ljudi koji su izgubili bliskog prijatelja.
To je samo malo manje od udjela onih koji su imali PGD nakon smrti bake ili djeda (8,3 posto), brata ili sestre (8,9 posto) ili partnera (9,1 posto).
Samo oni koji su izgubili roditelje ili djecu imali su poremećaj u značajno višim stopama, 11,2 i 21,3 posto.
Oko petine ljudi koji su doživjeli gubitak ljubimca i osobe rekli su da je gubitak ljubimca bio gori, uprkos ranijim studijama koje su pokazale da ljudi često osjećaju sram, nelagodu i izolaciju kada izražavaju tugu zbog mrtvog ljubimca.
Studija je procijenila da je jedan od 12 slučajeva PGD-a u Ujedinjenom Kraljevstvu uzrokovan smrću ljubimca, s obzirom na to da oko polovine odraslih ima ljubimce, a životni vijek ljubimaca je znatno kraći od ljudskog.
Autor studije Philip Hyland, profesor psihologije na Maynooth univerzitetu u Irskoj, rekao je da istraživanje također pokazuje da se simptomi ove teške tuge zbog ljubimca identično podudaraju sa simptomima tuge zbog čovjeka, te da nema razlike u načinu na koji ljudi doživljavaju te gubitke.
Hyland je istaknuo da dijagnostičke smjernice ne dopuštaju da se PGD dijagnosticira nakon smrti ljubimca, ali ovi rezultati pokazuju da ljudi mogu doživjeti klinički relevantne nivoe tuge nakon smrti ljubimca, i to u omjerima koji su usporedive s ljudskim gubicima koji se smatraju “legitimnim” faktorima rizika za PGD.
