Roditeljstvo u doba disocijacije i buke

"Sve radim za svoje dijete." To nije nužno laž. Ali često nije ni istina. Češće je to krik iz iscrpljenosti, iz krivnje, iz osjećaja da stalno kasnimo, da nismo dovoljno tu, da nismo dovoljno blagi, dovoljno autoritativni, dovoljno smireni, dovoljno edukovani... pa se stavimo u ulogu žrtve.

Ažrtva ne može biti kompas ni sigurno sidro djetetu.

Ovo je tema o kojoj najviše volim da pišem i govorim. Danas ću preletiti puno termina, al neke bitne teme ću naknadno deataljnije obraditi.- nastavlja Medina Žiško.

Roditeljstvo danas nije samo odnos. Postalo je projekt. Investicija. Kod mnogih i bez njihove volje. Roditelj je potrošač emocionalnih alata i edukativnih proizvoda. Intuicija se urušava pod težinom znanja koje ne možeš probaviti i savjeta koje ne možeš sve ni isprobati. Kako da znaš šta je tvoje kad ti algoritmi svakog dana objasne kako si pogriješio? U jednoj mamećoj grupi ti kažu da si previše popustljiva. U drugoj da nisi dovoljno povezana. Treća te upozorava da ćeš dijete traumatizirati ako ne validiraš baš svaku emociju.

Kako da čuješ dijete kad ne stižeš ni vlastiti dah da čuješ?

Gdje je istina, kad svako ima svoju teoriju?

Naše nane nisu imale aplikacije ni edukativne igračke. Ali imale su komšiluk, selo, tetke i spontane pauze. Neke su dobro radile, neke su stvorile generacijske traume, pitanje je šta ćemo mi napraviti. Danas su majke same između Zoom poziva, podoja i notifikacija. Ni za većinu očeva situacija nije bolja.

Prvi put svjedočimo generaciji očeva koji zaista žele učestvovati ravnopravno, ali nemaju model. Žene očekuju njihovu uključenost, oni to žele, ali se bore između naučenih obrazaca i nove stvarnosti. Očinski instinkt postoji. Samo što je tek sada dozvoljeno da se razvije, promijenjena mu je funkcija, nije više samo u službi zadovoljenja egzistencijalnih potreba.

Roditeljstvo danas je često stanje disocijacije. Disocijacija je emocionalna odvojenost, od tijela, trenutka, stvarnosti. Na poslu si, a srce ti steže jer dijete čeka. S djetetom si, ali glava ti je u obavezama. U tijelu si, ali nisi u sebi. I stalno te izjeda osjećaj da negdje kasniš.

Tržište ranjivosti: šta kupujemo kad kupujemo za dijete?

Montessori materijali, edukativne radionice, organski obroci, razvojne aplikacije, sve je to korisno. Ali postaje otrovno kada kupujemo iz mjesta straha: da propuštamo, da kasnimo, da ćemo nešto upropastiti. Kapitalizam zna: roditelj u panici je najbolji potrošač. Zato ti nudi rješenja za probleme koje još nisi ni uočio. I umjesto da se pitaš: „Šta mom djetetu treba?“ pitaš se: „Šta još nisam kupio/kupila?“ Ali djeci treba manje nego što mislimo. Ne savršen roditelj, nego stvaran. Prisutnost. Pogled koji ne osuđuje. Glas koji kaže „ne“ i ruke koje i dalje ostaju tu.

To je neurobiologija sigurnosti, privrženosti i regulacije. Dijete koje osjeti da ga vidiš i kad mu je najteže, gradi unutrašnju sigurnost. Kapacitet da bude u sebi, čak i kada svijet nije idealan. I to učimo zajedno. Jer nas nisu učili da su sve emocije prihvatljive.

Roditeljski instinkt nije nestao. Samo je potisnut. Utišan. Zakopan pod savjetima, teorijama i krivnjom. Ako si hronično iscrpljen, ako ti mozak plavi panika, ne čuješ ništa onda biraš iz preživljavanja, a ne iz prisutnosti. Zato ponekad vičeš. Iako znaš da ne pomaže. Zato popuštaš. Iako znaš da ne gradi sigurnost.

Gentle parenting: filozofija ili zamka za savršenstvo ili popuštanje?

Gentle parenting obećava nenasilan i nježan pristup. Ali mnogi roditelji ga interpretiraju kao zabranu frustracije. „Ne smijem povisiti ton“, „Ne smijem reći ne“, „Ne smijem ga razočarati jer će izgubiti povjerenje“. Ali frustracija je važna. Granice su važne. Gentle ne znači uvijek tiho. Gentle znači da, čak i kad postaviš granicu, dostojanstvo djeteta ostaje netaknuto.

Gentle roditelj ne gubi sebe dok reguliše dijete. Ne potiskuje sve svoje emocije da bi izgledao idealno. On modelira kako izgleda biti čovjek: nekad umoran, nekad frustriran, ali prisutan i odgovoran.

Mindful parenting: luksuz ili praksa preživljavanja?

Mindfulness je prisutnost, svjesnost, regulacija. Sjajan alat, ali često nedostižan. Jer ako nisi spavao, ako juriš rokove, ako si u 50 kvadrata bez podrške, mindfulness postaje još jedan neispunjeni zadatak. Istina je: mindfulness nije stanje prosvijetljenosti. To je mikro-povratak sebi. Trenutak u kojem zastaneš, pogledaš dijete i sebe. Kada ne biraš savršenu reakciju, već najiskreniju u tom trenu.

Nekad mindfulness znači da kažeš: „Previše mi je. Treba mi minut.“ I izađeš. I vratiš se. Time učiš dijete da se ljudi brinu o sebi, da bi mogli brinuti o drugima.

Kada Gabor Maté govori o prostoru između stimulusa i reakcije, on se oslanja na poznatu misao koju često pripisuje Viktoru Franklu, a to je da između stimulusa i odgovora postoji prostor. U tom prostoru je naša moć da izaberemo svoj odgovor i zato ga naziva sloboda. On ovu misao koristi da opiše kako trauma i hronični stres sužavaju taj prostor, čine nas reaktivnima, automatskima. Umjesto da zastanemo, osjetimo šta se u nama dešava i donesemo svjestan izbor kako ćemo odgovoriti, mi reagujemo impulzivno, po naučenim obrascima. Svijest o trigerima nam proširuje slobodu izbora naših reakcija.

Montessori, Waldorf, NTC: sistem ili opsesija?

Ovi pristupi nude vrijedne uvide. Poštovanje ritma djeteta, učenje kroz iskustvo, stimulaciju kroz pokret i igru. Problem nastaje kada forma postane važnija od suštine. Montessori nije soba sa drvenim policama. Waldorf nije ručno šiven kalendar. NTC nije brzi put do genijalnosti. To su alati, ne identitet.

Ako izgubimo sebe u metodi, propuštamo dijete. A dijete ne treba metod. Treba prostor da bude ono što jeste. Ako biramo vrtić po ovim sistemima, reći ću vam da jeste bitno u koji vrtić dijete ide, ali ono što je bitnije je metoda kod kuće. Da li dijete ima slobodu da istražuje? Da li ima pristup igračkama (to mogu biti i šerpe iz kuhinje i makaroni koje treba sortirati)? Da li provodi vrijeme vani gdje ima mogućnost da razvija svoju grubu motoriku i još puno toga? Da li ima ljubav, slobodu da bude nesavršeno, ali isto tako granice?

Strah od granica

Granice nisu “uberi sad sebi šipku” ili “samo malo po guzi”. Fizičko kažnjavanje je slabost roditelja i ubijanje djeteta u pojam. Granice trebaju da budu putokazi. Mjesto gdje počinje sigurnost. Šta se smije, a šta ne? Šta je opasno, a šta nije? Šta je pristojno, a šta nije? Šta je dobro, a šta je loše? Šta može i šta ne? I za sve to, ono najvažnije ZAŠTO sve to. Dijete koje stalno dobija sve nije slobodno, nego preplavljeno. Njegovo tijelo je u stalnoj pobuni. Traži konture. Pokušava saznati: gdje završavam ja, a gdje počinješ ti?

Zamisli dijete koje ne želi u vrtić. Ti popustiš, jer ti je teško gledati ga tužno i u otporu. Sutradan, otpor je još jači. Ne zato što je dijete razmaženo, nego zato što je nesigurno. Jednom mu je upalilo da ne ide. Još uvijek pokušava shvatiti koliko može da se osloni na tvoju riječ, na tvoje „ne“ kao nešto stabilno.

Ako se pravila često mijenjaju, ako su granice nejasne, dijete ne zna gdje završava ono, a gdje počinje svijet oko njega. I kako da bude mirno u tome? Granice nisu kazna. One su poruka: „Znam gdje idemo. Tu sam da te vodim.“ Iako dijete nekad protestuje, upravo mu to treba, osjećaj da je neko uz njega, čak i kad mu nije lako.

Sigurna privrženost ne nastaje iz ružičastih momenata. Nego iz izdržavanja oluja. Dijete viče: „Mrzim te!“ jer nisi kupio igračku. Ti ostaneš. Ne prijetiš. Ne kupiš. Ali ne odeš. Kažeš:

„Znam da si ljut. I dalje sam tu.“

To gradi sigurnost. Ne manipulacija. Ne popuštanje. Nego prisutnost.

Kako da znaš da si dovoljno dobar roditelj?

Savršen nisi sigurno. I to što prije shvatimo, olakšavamo i djetetu i sebi.

Da li si dovoljno dobar, ni za to nema neke skale. Ali ako se pitaš, vjerovatno već jesi. Ako uglavnom kažeš „Izvini“, vjerovatno već jesi. Ako si se izgubio, pa se potražio, vjerovatno već jesi.

To je roditeljstvo. Ne savršenost. Nego odnos koji se stalno obnavlja.

Možda nemaš babicu, komšinicu, selo. Ali imaš pravo da tražiš podršku. Imaš pravo da bude teško. Da ne znaš. Da griješiš. Ali i da učiš kako da se vratiš. Imaš odgovornost. Da budeš prisutan. I kad si umoran. Da tvoje dijete vidi čovjeka koji se trudi. Možda je baš to najbolji model koji možeš ponuditi.