Razija Mujanović: Nisam trpila bolje od sebe, kad nešto hoću, želim da budem najbolja
Razija Mujanović, nekadašnja jugoslovenska i bosanskohercegovačka košarkašica, naša najbolja sportistkinja svih vremena, prošlog petka je gostovala u našem podcastu Opet Laka.
Sa svojih cijelih dva metra i dva centimentra i nebrojenim priznanjima na svjetskom i evropskom nivou, imala je priliku i doslovno gledati svijet sa visine, ali odabrala je da bude prizemna, neposredna i jednostavna.
- Talenat je jedno a rad je nešto drugo. Mnogi talenti su propali oslanjajući se na svoj talenat. Potreban je jedan uporan rad i naravno slušajući svoje trenere. Bila sam u reprezentaciji, u tom periodu sam bila taj projekat jugoslovenske košarke.
Laka: U kojem trenutku Vi zavoljeste košarku?
Raza: Jako brzo sam zavoljela. U Tuzli već, ja sam već to zavoljela, počelo me to interesovati. Možda moj karakter je takav, ja kad nešto hoću, ja želim da budem najbolja.
Laka: Da, ali to je trajalo 27 godina. Ljudi se mijenjaju preko noći.
Raza: Ja nisam trpila bolje od sebe. Možda loše, možda dobro.
Laka: A šta se dešava kada igrate sa ovim visokim Ruskinjama, je li tada bio problem?
Raza: Meni nije bio problem. Tada sam jednostavno morala mijenjati svoju igru. Uvijek sam razmišljala, pripremala se za utakmice, upoznavala te igračice iz suprotnog tima, šta trebam i kako trebam. Imala sam neku viziju u glavi jer ja se sjećam, u tom periodu je došla jedna Poljakinja koja je igrala u Francuskoj. Igrali smo te evropske kupove, ona je bila visoka 215 cm.
Laka: Oj, pa veća od vas za 13 cenata.
Raza: Svi su voljeli da vide kakav će biti naš duel. Igrali smo protiv njene ekipe i taj duel sam dobila i poslije je bilo još par duela, uvijek sam pobjeđivala jer jednostavno je, starija sam od nje sedam godina, razmišljala sam na koji način ja mogu dobiti taj duel. U tome se i vidi ko je kvalitetniji.
Laka: Vjerovatno je i ona razmišljala kako može dobiti vas.
Raza: Ali eto, nije mogla.
Laka: Vi ste rekli da vam je najdraža pobjeda osvajanje Evrope sa Jedinstvom, sa Aidom. Jesu li se ljudi iznenadili odakle vi iz Tuzle da osvojite Evropu?
Raza: Naravno da su se iznenadili, u tom periodu je Italija strašno puno ulagala u žensku košarku, pored muške, jer svaki tim je imao po dvije strankinje, Amerikanke, a mi smo imali samo domaće igrače. Kada smo u Firenzu otišli, ustvari prije toga smo imali susrete s njima u grupi. Premigi iz Vicenze i mislim da se to vidjelo da je strašna ta ekipa. Četiri puta su bili prvaci Evrope. Oni nisu ni očekivali kakvi ćemo biti, moguće da su se i opustili ali i trener je tu bio prevaga. Mi kada smo trebali igrati finale, i sad, sastanak uvijek imamo prije toga. Sve mi poblijedile, neki se strah uvuče, imaš protivnika koji je jak. Pita trener nas što smo se prepale. Mi ništa. Pita mislimo li da ne možemo pobijediti. Kad dođe neko tri puta jači, ko se ne bi prepao. On kaže: "Ja vjerujem da možemo dobiti." Ja razmišljam, kad on vjeruje onda ću i ja vjerovati. I stvarno, to je jako dobra utakmica bila. Oni nisu mogli vjerovati da ćemo ih pobijediti. Mi smo tad za njih bile outsideri, ekipa koja je puno jeftinija, naša primanja i njihova, ali to je dokaz da i slabiji može dobiti boljeg.
Laka: Je li bila velika razlika kada ste dobili?
Raza: 74:70. Ali smo vodile cijelu utakmicu. I zaslužile smo na kraju da slavimo tu pobjedu. Nije to bilo slučajno da smo povele pred kraj.
Cijelu epizodu podcasta pogledajte OVDJE.
