Prepoznajete li šta je na fotografiji? Nekad zimski spas, danas zaboravljeni zanat prošlosti

Nekada, život je izgledao nezamislivo bez nekih stvari, a neke koje su danas dostupne na svim policama u trgovinama smatrane su luksuzom.

U jednom momentu historije, nekako smo posegnuli za bržim rješenjima koja su često bivala produktom jeftinije, ali ne i kvalitetnije proizvodnje, a stari zanati su otišli u zaborav.

Jedan od njih je i jorgandžijstvo.

Ko su jorgandžije?

Jorgandžija je vrsta zanatlije koji se bavi pravljenjem jorgana i ostale posteljine, često i dušeka. Sve se pravi ručno, a najkorišteniji alati su makaze, igla, konac i mašina za šivenje.

Jorgandžije su nekada radile po mjeri i želji kupaca, pa tako ako bi neko zaželio da ima posteljinu od vune koju posjeduje, istu bi trebao odnijeti jorgandžiji koji bi uz druge materijale kao što su pamuk, pa i svila, napravio pravo umjetničko djelo koje bi tada trajalo generacijama. 

Nekada bi jorgandžija i dodao lični pečat, pa bi jorgan imao posebnu namjenu kao što je se nekada slao kao miraz u kuću mladenaca ili djevojačko ruho. 

Djevojačko ruho je odvojeno od miraza. Mladenka bi često nosila svoje 'ruho' u kuću u koju bi išla, a sa njom bi išao sanduk ili sehara koja se koristila za pohranu istog. U ruhu se često nalazio vez, jeleče, posteljina i često jorgan koji je ručno rađen za mladence. 

Ovaj običaj danas nije popularan kao ranije, a ni jorgan koji se ručno pravio. 

Prema almanahu grada Sarajeva iz 1937. godine, Sarajevo je imalo četiri jorgandžije koji su ručno pravile posteljinu. Nakon Drugog svjetskog rata, zanat jorgandžijstva je polako izumirao, ali ne zbog manjka vještine, već zbog sve veće industrijalizacije koja je donijela nove i jeftinije proizvode na police. 

Jednog od takvih se svi sjećamo, barem iz djetinjstva, a bio je toliko težak da se često nismo mogli ni okrenuti ispod njega, ali zime nije bilo, piše Radiosarajevo. 

 Popularno Ambasador jorganče, prestižni dodatak svake kuće u socijalizmu, ruku pod ruku sa Ambasador dekom, bili su najvjerniji saveznik svake porodice. 

Proizvodio ih je Vuteks, kompanija koja je počela raditi 1930. godine, sve do 1990. godine. Na vrhuncu svoje proizvodnje, radili su i do 2 miliona prekrivača koji su potom izvezeni diljem svijeta, uključujući i zemlje Bliskog istoka, Sovjetski savez i Europu. 

Jorgandžijstvo kao zanat

Jedan od preostalih jorgandžija u Sarajevu, koji je počeo raditi 1965. godine, mogao se naći na Baščaršiji. 

"Tada je bilo dosta posla. Išli smo po selima i za djevojačko ruho pravili jorgane i dušeke. Eh, kakvo bi to veselje bilo. Narod nas je fino dočekivao. A sada više ne, kupi se gotovo", poručio je Avdo Palaska 2009. godine, u intervjuu za bosanskohercegovačke novine. 

Kako kaže, pravio je i svilene jorgane koji su trajali generacijama, a da se nisu pohabali.

Iako je pamtio i bolja vremena za jorgandžije, tada je objasnio kako proces pravljenja jednog jorgana izgleda u njegovoj zanatskoj radnji.

"Vuna je moja i konac, a brokat-svilu u pamučni materijal, mušterija kupuje sam, jer je najsigurnije kada on izabere dezen i boju koja mu paše. To ga može koštati oko 40 maraka. A ja naplaćujem vunu, konac i rad. Konac mora biti dobar i jak, pamučni... A vuna... ona je u nas najcjenjenija, jer je jeftina, zdrava i topla", rekao je tada i dodao da je se nekada radilo i sa perjem, ali više istog nema dostupnog na tržištu.