Neša Bridžis: Mrzim tipove koji dolaze da bi bili viđeni, u plavim mokasinama na bosu nogu...

U jednoj od novih epizoda podcasta Opet Laka, ugostili smo Nenada Danilovića, poznatijeg kao Neša Bridžis.

Neša je stand-up komičar koji ne priznaje pretvaranje. Umjesto šala - priče. Umjesto monologa - svakodnevica. Umjesto distance - blizina. I sve to bez rezervne opcije. Svoje priče dijeli bez kalkulacija i filtera, iz stomaka, onog istog stomaka u kojem su se nakupili i život, i dječačka trema, i frustracija i inspiracija - sve ono što čini svaki njegov nastup, ali i njega samog.

Kada ga pitaju koji nastup mu je za pamćenje, uvijek spomene svoj prvi nastup. Ništa tada nije pripremio, već je samo izašao na stage.

- Najiskrenije mislim da u mom poslu i poslu mojih kolega, pa i u tvom poslu, čovjek treba da bude iskren. Ti ako si iskren i ako ogoliš sebe ispred ljudi, mislim da ljudi to cijene. Ako kažeš šta si želio da uradiš i ogoliš se, onda to bude iskreno. Ako si napravio neku glupost, da se iskreno izviniš i kaješ se zbog toga. I ako pogriješiš u nekom tekstu stand up komedije, da to bude iskreno, jer ljudi to vole, istakao je.

Ispričao je i kako je kasnije nastavio karijeru nakon prvog nastupa.

- Stavio sam teze na papir, zapamtio odakle sam počeo i šta sam radio. Zanimljivo je što uopšte nisam znao da se to zove stand up komedija, niti sam pratio ljude koji se time bave. Ja sam kao klinac gledao Nešu Leptira, Ljubu Moljca i Radovana Trećeg, gdje je to bila jedna improvizacija od tih 300 predstava. Nijedna predstava nije bila ista. To je neka preteča stand upa. Napravio sam znači teze i po njima sam počeo uvod, razradu i zaključak, punch na kraju. To što pričam treba da ima poentu. Mada ima apsurdna komedija gdje ništa ne treba biti smiješno, a opet je smiješno. Izađem i uradim nešto smiješno (mukula đabole, tnc, tnc...). Onda pitam publiku mogu li to da ponove. "Mukula đabole" je stvar koju sam ovog momenta na licu mjesta izmislio, tebi pretočio, napravili smo to, taj hit ti i ja ovdje zajedno, priča Neša.

Laka ga je pitao smeta li mu kada neko bez razloga aplaudira ili se smije.

- Smeta mi to zato što aplauz mora da se zasluži u našem poslu. Ja ne volim kada izvođač izađe na scenu, bilo koje vrste, pjevač ili stand up komičar, ali reći ćemo stand up komičar. Kao: "Ajde dajte mi aplauz sada za ovo, ajde da čujem aplauz za ono"... Pa onda još gore kada objašnjavaju za šta treba neko da se smije. Ako ja nešto kažem, slobodno se smijte, ako je smiješno. Ako nije smiješno, daj čovječe nemoj objašnjavati ljudima šta treba da rade. Ako je nešto smiješno, kao, aplaudirajte. Aplauz ne smije da bude isforsirana varijanta od strane izvođača nego mora da se zasluži. Drugačije nema nikakvu poentu, dodao je.

Naveo je primjer pozorišta, da gledaš predstavu. Tebi nešto nije smiješno, a nekome drugom jeste.

- Humor je subjektivna stvar. Nekome sam ja grozan, možda neko sjedi negdje u fotelji i govori: "Vidi ovoga šta priča." Ne možeš ti svakome da udovoljiš i svakome da budeš smiješan. Ali ja mrzim tipove koji dolaze isključivo zbog trenda. Znači to je kao. čuli su od nekoga za to... Ok, platio je kartu, ali pričamo o trendu. Ne volim kada ljudi idu da bi bilo viđeni. Boli njega uho za tebe, on je kupio kartu za sebe, da bi bio viđen. Mućkaju vino u plavim mokasinama na bosu nogu, sa nekom ribom, usta kao raspukla viršla i kao: "Evo došao sam jer je to trend." A nema pojma ni ko si niti prati tebe, dodaje.

Cijelu epizodu podcasta sa Nešom Bridžisom pogledajte u nastavku.