Naučnici imaju svoje teorije: Vanzemaljski život vjerovatno postoji negdje u svemiru
Bilo da je riječ o ogromnim svemirskim brodovima željnim rata, zelenim humanoidima sa Marsa ili jezivim bićima koja puze po neistraženim planetama, naučna fantastika nam je decenijama stvarala vrlo određenu sliku o vanzemaljcima.
Ipak, iako se često misli da u postojanje života van Zemlje vjeruju samo teoretičari zavjera sa aluminijumskim kapama na glavi, istina je da u to vjeruju i brojni ugledni naučnici.
Prema nedavnom istraživanju, čak 86,6 odsto astrobiologa izjavilo je da se slaže ili u potpunosti slaže sa tvrdnjom da vanzemaljski život vjerovatno postoji negdje u svemiru. Kada im je postavljeno isto pitanje, ali konkretno o složenom ili inteligentnom životu, procenat onih koji vjeruju u njegovo postojanje pada na 58,2 odsto. I dalje više vjeruju nego što sumnjaju.
Pa šta to naučnici znaju, a mi ne? I zašto su toliko sigurni da u svemiru nismo sami?
Zašto je sasvim moguće da vanzemaljci postoje
Zemlja i čovječanstvo nisu ništa posebno niti jedinstveno. To nije mišljenje, već osnovna ideja takozvanog Kopernikovog principa. Prema tom shvatanju, iako često Zemlju doživljavamo kao izuzetnu, ona nije ništa posebnija od bilo koje druge planete u svemiru.
Kakve to veze ima sa vanzemaljcima? Naučnici koji proučavaju život van Zemlje smatraju da je činjenica da je na našoj planeti nastao i razvio se složen, inteligentan život pokazatelj da je isto moguće i drugdje. A kada se uzme u obzir ogromna veličina svemira, pitanje više nije da li vanzemaljci postoje, već gdje.
Naša galaksija, Mliječni put, sadrži između sto i četiri stotine milijardi zvijezda. Astronomi su do sada potvrdili postojanje oko četiri hiljade planeta koje kruže oko drugih zvijezda, i to samo u našoj galaksiji. A Mliječni put čini tek oko milioniti dio vidljivog svemira.
Kada se to proširi na cijeli svemir, dolazi se do broja od oko sto sekstiliona zvijezda. To je broj sa dvadeset četiri nule. Svaka od tih zvijezda potencijalno može imati planete.
To je broj koji je gotovo nemoguće pojmiti. Zapravo, ne radi se samo o tome da u svemiru ima više planeta nego zrna pijeska na Zemlji, već čak trinaest cijelih trideset tri milijarde puta više. Sa takvim izgledima, gotovo je neminovno da se bar na jednoj od njih razvio inteligentan život.
-Danas znamo da većina zvijezda ima svoj planetarni sistem. To znači da postoji ogroman broj mijesta gdje život može da nastane. Osim toga, jednostavni oblici života pojavili su se na Zemlji vrlo brzo. Za mene je to snažan pokazatelj da se isto dešava i drugdje, kaže Majk Garet, profesor astrofizike na Univerzitetu u Mančesteru za „BBC Science Focus“, prenosi Novars.
Nije presudan samo broj planeta, već i njihov sastav. Osnovni elementi potrebni za život mnogo su rasprostranjeniji nego što se nekada mislilo.
Ugljenik, vodonik, kiseonik i azot, elementi od kojih je izgrađen život na Zemlji, otkriveni su na kometama, asteroidima i udaljenim svetovima. Astronomi su takođe identifikovali brojne planete na kojima postoji voda, još jedan ključni sastojak za život.
Jedan od takvih primjera je egzoplaneta KOI 5715.01, udaljena oko tri hiljade svjetlosnih godina od nas. Iako joj ime ne zvuči naročito privlačno, ova planeta je jedna od najsličnijih Zemlji koje smo do sada otkrili. Slične je veličine, nalazi se u zoni pogodnoj za život i pokazuje tragove vode, što je čini ozbiljnim kandidatom u potrazi za vanzemaljskim životom.
Zemlja nam, također, pokazuje da život može da opstane na mjestima za koja se nekada smatralo da su potpuno negostoljubiva. Od kiselih vrelih izvora, preko dubokog okeana, pa sve do zaleđene Antarktike, otkriće takozvanih ekstremofila pokazalo je da se organizmi mogu prilagoditi daleko težim uslovima nego što je blaga, zemaljska klima.
Džinovski cjevasti crvi, na primjer, žive u potpunom mraku na dnu okeana, okupljeni oko hidrotermalnih izvora iz kojih izbija užarena voda bogata mineralima, temperature i do 350 stepeni Celzijusa. Uprkos ekstremnoj toploti, ogromnom pritisku i potpunom odsustvu sunčeve svjetlosti, oni formiraju čitave kolonije, oslanjajući se na simbiotske bakterije koje hemikalije iz izvora pretvaraju u energiju.
Još ekstremniji primjer je bakterija Deinococcus radiodurans, čije ime u slobodnom prevodu znači „strašna bobica koja preživljava zračenje“. Ovaj mikroorganizam može da izdrži nivoe zračenja hiljadama puta veće od onih koji bi ubili čovjeka. Pronađen je ne samo na lokacijama sa radioaktivnim otpadom, već je preživio i vakuum svemira tokom eksperimenata na Međunarodnoj svemirskoj stanici.
„Kada je Zemlja nastala prije četiri i po milijarde godina, njena površina bila je pakleno vrela. Okeani magme prekrivali su planetu i činili je potpuno neprijateljskom za život. Pa ipak, život se pojavio čim se površina dovoljno ohladila“, kaže Daglas Vakoč, osnivač organizacije METI koja se bavi proučavanjem komunikacije sa vanzemaljskom inteligencijom.
„Jednom kada se život pojavio, proširio se svuda. Isti evolucioni principi koji omogućavaju prilagođavanje na Zemlji trebalo bi da važe širom svemira, stvarajući egzotične oblike života kakve danas ne možemo ni da zamislimo.“
Ako postoje, zašto ih još nismo pronašli
Čak i ako vanzemaljski život postoji, jedan od najvećih izazova jeste njegovo otkrivanje. Da bi se pretražio cio svemir, kada bi se svakom čovjeku na planeti dodijelio zadatak da traži vanzemaljce, svaka osoba bi morala da ispita oko trinaest hiljada planeta.
Iako je to decenijama djelovalo nemoguće, naučnici vjeruju da se danas približavamo trenutku kada ćemo moći da prepoznamo jasne znakove da je neka planeta nastanjena.
„Danas smo u mnogo boljoj poziciji nego prije pet godina. Sve ide u pravcu otkrivanja, naročito kada je riječ o tehnopotpisima, mjerljivim tragovima koji ukazuju na postojanje sadašnje ili nekadašnje tehnologije na nekoj planeti“, kaže Garet.
Napredak u računarstvu, digitalizaciji i vještačkoj inteligenciji znači da se veoma brzo približavamo tom cilju.“
Vakoč se slaže i dodaje da će u narednih dvadeset godina teleskopi biti u stanju da analiziraju atmosfere planeta koje kruže oko drugih zvijezda i da u njima traže hemijske tragove života. Kada Evropska svemirska agencija 2029. godine pokrene misiju ARIEL, koja će proučavati hiljadu egzoplaneta, mogućnosti za otkrivanje života biće daleko veće.
A šta ako smo ipak sami
Ako je vanzemaljski život vjerovatan, zašto ga još nismo otkrili i zašto nas niko nikada nije posjetio? Dobrodošli u Fermijev paradoks.
Još 1950. godine, fizičar Enriko Fermi postavio je jednostavno, ali zbunjujuće pitanje: „Gdje su svi?“ Ako je inteligentan život čest u galaksiji, smatrao je on, Zemlja je već odavno trebalo da bude posjećena.
Jedno od mogućih objašnjenja jeste da je svemir, iako dovoljno velik da u njemu nastane život, istovremeno i dovoljno velik da ga sakrije.
-Život na Zemlji, naročito složen i vidljiv život, zahtijevao je niz izuzetno malo vjerojatnih okolnosti, kaže Džejson Rajt, profesor astronomije sa Univerziteta u Pensilvaniji. „A nakon toga su bile potrebne i retke evolucione inovacije. Kada se na to doda i ogromna udaljenost do najblićih potencijalnih civilizacija, šanse da se ikada sretnemo postaju vrlo male.“
Drugim riječima, čak i ako život postoji negdje drugdje, možda ga nikada nećemo pronaći. Ljudi postoje svega nekoliko stotina hiljada godina, što je zanemarljiv trenutak u istoriji svemira. To je tek 0,000002 odsto njegovog postojanja. Druge civilizacije mogle su već da nestanu ili su tek na početku svog razvoja.
-Nauka je po svojoj prirodi skeptična. Potreban nam je dokaz, a za sada nemamo direktan dokaz života van Zemlje, kaže Vakoč. „Ali prije nekoliko decenija isto je važilo i za planete oko drugih zvijezda. Vjerovali smo da postoje, ali nismo mogli da ih vidimo.“
To se promijenilo devedesetih godina, kada su potvrđene prve egzoplanete. Danas ih znamo na hiljade. Za mnoge naučnike, vanzemaljski život se sada nalazi u istoj fazi. Postoji snažno uvjerenje da je tamo negdje, ali ga još nismo ugledali. Alati za njegovo otkrivanje postaju sve bolji, ali pravi proboj može potrajati decenijama.
A ko zna, možda u ovom trenutku, na nekoj nevjerovatno udaljenoj planeti, neko inteligentno biće sjedi i razmišlja o istom pitanju: da li smo sami u svemiru?
