Najmističnije ostrvo Jadrana: U njegovoj blizini kompas poludi

Daleko na horizontu, tamo gdje se plavetnilo mora spaja s nebom, stoji Jabuka – gotovo nevidljiva tačka na geografskoj karti, ali div u pričama onih koji su je vidjeli.

 

 

Ovo vulkansko ostrvo, visoko gotovo 100 metara, uzdiže se iz mora poput slomljenog zuba ili drevne piramide, dok njegove strme litice ne nude zaklon ni sigurno pristanište.

 

 

More koje ga okružuje duboko je do 260 metara, bez plićaka i uvala gdje bi se moglo baciti sidro, a glatke stene nemaju izbočine za koje bi se mogao vezati plovilo.

 

 

Izloženo je svim vjetrovima, a čak i pri najslabijem povjetarcu okruženo velikim talasima, što ga čini jednim od najnepristupačnijih mjesta na Jadranu.

 

 

Upravo ta izolovanost i surovost čine ga neodoljivim izazovom, a priča se da se na njegov vrh popelo manje ljudi nego na Mont Everest, prenosi Večernji.hr.

 

 

Ono što Jabuku čini zaista jedinstvenom nije samo njen izgled, već i geološki sastav. Kao jedno od samo dva jadranska ostrva vulkanskog porijekla, njene tamne stene bogate su magnetitom (mineralom koji stvara snažno magnetno polje).

 

 

Jabuka ima neobičan nadimak

 

 

Pomorci su od davnina znali da u blizini ostrva magnetna igla kompasa potpuno ”poludi”, pretvarajući ključni navigacioni instrument u beskorisnu napravu. Ta pojava je vijekovima predstavljala potencijalnu opasnost, unoseći nemir i nesigurnost u plovidbu ovim dijelom Jadrana.

 

 

Zbog crnih stijena i magnetske anomalije, Jabuka je s pravom zaslužila nadimak “Crna piramida” – mjesto gdje djeluje da se zakoni fizike savijaju pred snagom prirode.

 

 

Iako naizgled beživotna, ova kamena hrid utočište je za rijetke i otporne oblike života. Na njenim liticama obitavaju samo dvije endemske vrste – strogo zaštićena crna gušterica (Podarcis melisellensis pomoensis) i biljka zečina.

 

 

I dok je kopno siromašno, voda oko Jabuke vrvi životom. Ovdje postoji prirodno mrestilište – jedno od najbogatijih ribolovnih područja na Jadranu, poznato po obilju škampa, oslića, grdobina i posebno zubaca.

 

 

Taj kontrast između surove, gotovo gole površine i podvodnog bogatstva još je jedna od tajni koje ostrvo čuva.

Ostrvo sa mračnom legendom

 

 

Istorija Jabuke jednako je dramatična kao i njen izgled. Na pomorskim kartama prvi put se pojavljuje početkom 14. vijeka pod mletačkim imenima Mellisella i kasnije Pomo. Putnici su je u svojim zapisima opisivali kao visoku, šiljastu stenu, poredeći je čak i sa egipatskim piramidama.

 

 

Jabuka je vijekovima bila poznata po sokolovima, gdje su se ljudi izlagali smrti penjući se po opasnim liticama, kako bi uhvatili tada izuzetno cijenjene grabljivice. Francuski putopisac Kastela je 1603. godine zabilježio postojanje kućice u podnožju ostrva, u kojoj su boravili lovci.

 

 

Jedna od najmračnijih legendi vezanih za ostrvo potiče iz 16. vijeka i govori o četvorici krivolovaca kojima je oluja odnijela slabo privezan brod, osudivši ih na sporu smrt od gladi i žeđi na ovoj izolovanoj stijeni.

 

 

Nebom iznad Jabuke i danas vlada sivi soko (Falco peregrinus). Savremeni posjetioci svjedoče kako ovi veličanstveni predatori ljubomorno čuvaju svoju teritoriju, a zabilježeni su i slučajevi u kojima napadaju dronove koji se previše približe gnijezdima.

 

 

Na ovom mjestu se gnijezde i druge vrste, poput Eleonorinog sokola.

 

 

Jabuka kao meta JNA

 

 

I dok soko i dalje prkosi nebu, jedan stanovnik Jabuke zauvijek je nestao, ostavivši za sobom misteriju. Riječ je o jabučkom karanfilu (Dianthus multinervis), endemskoj biljci koja je posljednji put viđena prije više od stotinu godina i danas se smatra izumrlom.

 

 

U novijoj istoriji, sudbina ostrva bila je jednako burna. Nakon Drugog svjetskog rata, jugoslovenska vojska koristila je ovu jedinstvenu prirodnu formaciju kao metu za vježbe gađanja iz aviona, ostavljajući ožiljke na drevnim stijenama.

 

 

Srećom, svijest o njenoj neprocjenjivoj vrijednosti je prevladala, pa je Jabuka 1958. godine proglašena geološkim spomenikom prirode. Danas je Jabuka, zajedno s Brusnikom i Svecom, dio Viškog vulkanskog trougla i ponosni član UNESCO svjetske mreže geoparkova.

 

 

To je područje koje Svjetska organizacija za zaštitu prirode (WWF) svrstava među deset “posljednjih rajskih oaza Mediterana”, ističući ga kao jedno od geološki najatraktivnijih i biološki najraznovrsnijih područja na Jadranu.

 

 

Posjeta Jabuci i danas je prava nautička avantura, moguća samo za mirnog mora i uz veliku vještinu. Za one koji se odvaže na plovidbu kroz Viški arhipelag, ugledati njenu tamnu siluetu kako se uzdiže iz beskrajnog plavetnila – prizor je koji se pamti cijeli život.