Misterija olimpijske baklje Sande Dubravčić: Gdje je nestala i kako je prepoznati?

Nije tajna da je Olimpijski Muzej teško stradao u ratnim razaranjima '92 - '95. U tom tužnom slijedu događaja možda najpotresnija posljedica je vječni gubitak olimpijske bakle kojom je hrvatska klizačica Sanda Dubravčić zapalila olimpijski plamen.

Po oficijelnoj priči ta baklja je izgorila ili izgubljena u ruševinama nastalim u toku granatiranja.

No, postoji još jedna verzija priče koju je sa nama podijelio Eldin Hodžić ispred Olimpijskog Muzeja Sarajevo.

Imali smo namjeru obraditi tužnu priču a završili sa pravom malom misterijom

- Jedna verzija je to da je baklja kojom je zapaljen olimpijski plamen na Koševu oštećena, međutim, druga verzija je da se ta baklja nalazi u privatnoj kolekciji jednog kolekcionara u Sloveniji, istakao je Eldin.

Naš sagovornik navodi to da je tu verziju priče čuo od Slovenaca koji su imali veze sa organizacijom olimpijade dolazili u posjetu Olimpijskom muzeju, te da, prema njegovoj procjeni, ima smisla. 

Nije poznato šta se desilo sa bakljom Sande Dubravčić/

Objasnio nam je i kako se originalna baklja razlikuje od svih ostalih koje se i dalje mogu naći u prodaji kao memorabilija.

- Mitsubishi kao generalni sponzor Olimpijskih igara je napravio dvije baklje za Olimpijske igre. Sa jednom je zapaljen plamen na platou Skenderije a sa drugom na Koševu, ali su isto tako napravili preko hiljadu baklji koje su svojim izgledom bile iste, s tim što su bile malo kraće. Te baklje su napravljene za potrebe organizacionog komiteta i dijelile su se kao pokloni, naglasio je.

Nije poznato šta se desilo sa bakljom Sande Dubravčić/

Kako raspoznati pravu baklju od ''replika''?

Eldin nam je objasnio da su prave baklje oko 20cm duže od egzibicionih i da je to jedina razlika između njih iako je vrlo primjetna. Rekao je i to da u depou Olimpijskog muzeja postoji jedna slomljena baklja, a za baklju Sande Dubravčić - vjerovatnija je priča da je ipak završila u nekoj privatnoj kolekciji.

- Nije to prvi put da mi svoje nacionalno blago dajemo nekom drugom, na kraju krajeva i povelja Kulina Bana je završila tako. Prodata je ruskom oligarhu koji je ovdje dolazio u Sarajevo za neki mizeran iznos. Nažalost, mi vijekovima ne vodimo računa o tom našem nacionalnom blagu.

Dokle će trajati maćehinski odnos prema kulturnoj baštini BiH?

Čajničko evanđelje/

Naš sagovornik spomenuo je i Čajničko evanđelje koje je bilo u groznom stanju i završilo na restauraciji u Srbiji te Stjepanov misal za koji se ni ne zna gdje je. Sve to je tragičan primjer nebrige o našem kulturnom naslijeđu. Ako ne marimo za svoju historiju i ne radimo sve da je očuvamo, kako da nam bude bolje?

Svi ti artefakti su samo primjer žalosne kratkovidosti društva u BiH i stavljanja vlastitih interesa ispred države, historije i narodnosti. Možda je to goruća tema kojom treba da se pozabave organi vlasti prije nego što uopće spomenu kako vole ovu državu i sve što ona predstavlja.