Iznenađujuća korist od horor filmova

Kad sam imao oko 16 godina, mislio sam da će to biti jedna zabavna filmska noć.

Ispostavilo se da nisam bio u pravu.

Jedan od mojih prijatelja je doneo DVD sa Istjerivačem đavola (The Exorcist).

Naredna dva sata rukama sam pokrivao oči.

Svaki put kad bih poskočio, zatekao bih sebe kako se pitam kako drugim ljudima nešto ovoliko strašno uopšte može da bude toliko zabavno.

Filozofi i psiholozi su dugo lomili glavu oko istog pitanja.

Logika nalaže zaključak da se emocija straha razvijala da bi nas upozoravala i klonila nas od stvari koje ugrožavaju našu bezbjednost.

Strah nam pomaže da izbjegnemo sve što bi moglo da naudi nama i onima do kojih nam je stalo.

Zato strah pokreće reakciju ‘bori se ili bježi’.

Uoči Noći vještica, međutim, mnogi od nas će aktivno tražiti načine da preplaše sami sebe gutajući filmove čija je konkretna namena da nam satjeraju uznemireno srce u grlo.

Od zombi apokalipsi do slešerskih klanica, mi naprosto obožavamo da osjetimo kako nam se jeza spušta niz kičmu, što horor filmove čini najunosnijim holivudskim žanrom.

„Paradoks horora je veoma stara zagonetka“, kaže Mark Miler, stručni saradnik sa Univerziteta Moneš u Australiji i Univerziteta u Torontu.

„Čak je i Aristotel govorio o tome koliko je neobično što smo građeni tako da izvrdavamo i izbjegavamo opasne, odvratne, štetne, jezive stvari.

„A opet osećamo kako nas privlači da budemo u prostorima u kojima smo u dodiru sa odvratnim, jezivim, mučnim i zastrašujućim stvarima.“

Tokom posljednjih 10 godina, psiholozi su konačno počeli da rješavaju ovu enigmu.

Neki dokazi ukazuju na to da se horor priče nadovezuju na ključne procese u našem mozgu koji nam pomažu da se izborimo sa neizvjesnošću.

Najnoviji rezultati pokazuju da ove fiktivne priče jeze mogu čak da nam donesu neke ozbiljne psihološke koristi, među kojima je smanjenje anksioznosti koju osećamo zbog događaja u stvarnom svijetu.

Oni su melem za naše brige.

Paradoksalne sklonosti

Koltan Skrivner, psiholog sa Državnog univerziteta u Arizoni, i autor nove knjige Morbidno znatiželjan: Naučnik objašnjava zašto ne možemo da skrenemo pogled, bio je pionir u većem dijelu ovih istraživanja.

Kao dijete je oduvijek uživao u uzbuđenju koje donose strašne priče.

Međutim, tek kad je stigao na postdiplomske studije, počeo je da se pita o sveprisutnosti strašnih priča u svim ljudskim kulturama.

„Prvi dokazi koje posjedujemo o pisanoj riječi sadrže stravične demone i čudovišne stvorove“, kaže Skrivner, opisujući 4.000 godina stare vavilonske ploče u koje je urezan ep o Gilgamešu.

„Rekao bih da su obilježja horor priča jednako stara kao i sam jezik.“

Jedno objašnjenje je da horor priče služe kao neka vrsta igre koja nam omogućava da razumijemo svijet oko sebe i pripremimo se za prijetnje na koje bismo mogli da naiđemo u njemu.

„Adaptivno je za svaku životinju, pa i ljude, da razumiju i nauče sve što mogu o opasnostima oko sebe“, kaže on.

Korijene ovoga možemo da vidimo kod drugih životinjskih vrsta: gazele, na primjer, obično posmatraju grabljivce iz daleka prije nego što pobjegnu od njih.

„A razlog zašto ljudi djeluju kao najviše morbidno znatiželjna stvorenja od svih je što imamo tu nevjerovatnu sposobnost da stvaramo, prenosimo i upijamo priče“, kaže Skrivner.

On je sad sakupio pozamašne dokaze za ove adaptivne koristi.

U jednoj studiji, angažovao je oko 400 onlajn učesnika, koji su popunjavali onlajn upitnik, u kojem su oni morali da ocene njihovo slaganje sa nizom iskaza o tome kako gledaju horor filmove.

Odgovarali su na pitanja:

Volim senzacije koje mi stvara gledanje horor filmova

Toliko sam se uplašio tokom gledanja horor filma da sam se plašio da idem kući ili čak da se krećem po kući

Volim da gledam „filmove mučenja“ zato što želim da znam kako bi tortura stvarno izgledala

Analizirajući rezultate, otkrio je da učesnici mogu da se podijele u tri glavne grupe.

Prvi, „Adrenalin džankiji“ (zavisnici od adrenalina), bili su motivisani fizičkim osećanjima neizvjesnosti – rekli su da su se osećali „življim“ uslijed njihovog straha.

Drugi, „Gutači zglavaka“, obično ne vole stres koji u njima bude horor filmovi.

„Oni nužno ne uživaju u osjećanju straha, ali uživaju u osjećanju pobjeđivanja tog straha“, objašnjava Skrivner.

Oni osjećaju da im proces pomaže da nauče nešto važno o sebi samima, na primjer.

Treća, „Borci protiv mraka“, doživljavali su to kao način da izađu na kraj sa stvarnim životom.

Govorili su, recimo, kako gledaju horor filmove da bi istražili koliko je nasilan ovaj svijet, i da bi se podsjetili koliko su bezbjedni njihovi životi u poređenju sa pokoljem na ekranu.

Neki su čak doživljavali dešavanja na ekranu kao dobar način da se izbore sa vlastitom anksioznošću i depresijom.

Bio je to način da stave na probu sopstvenu hrabrost.

Svaki od ovih motiva pruža sredstvo za rješavanje paradoksa naše fascinacije jezivim.

„Do morbidne znatiželje možete da stignete preko više različitih puteva“, kaže Skrivner.

Da bi testirao da li isti rezultati važe i u potpuno drugom kontekstu, udružio se sa danskim istraživačima, koji su postavljali pitanja posjetiocima Distopijske uklete kuće, interaktivnog iskustva u gradu Vejle, u Danskoj, zasnovane na lavirintu sa specijalnim efektima i glumcima obučenim da plaše posjetioce.

Pojavili su se potpuno isti obrasci – bitna potvrda njegove teorije.

„Ta tri ‘tipa’ su se predivno ponovila na različitom jeziku, u različitoj kulturi, u različitom okruženju“, kaže Skrivner.

Kao dalji dokaz adaptivne vrednosti morbidne znatiželje, on je otkrio da su fanovi horor filmova pokazali veliku otpornost na samom vrhuncu pandemije kovida-19.

Bili su skloniji da se slože sa iskazom, „prihvatam vijesti o pandemiji u hodu“, na primjer, i „vjerujem u vlastitu sposobnost da se izborim s ovim teškim vremenima“.

Rafinirane simulacije

Takvi efekti bi mogli i da odražavaju suštinski princip funkcionisanja mozga.

U posljednjih nekoliko decenija, filozofi, neuronaučnici i psiholozi počeli su da se okupljaju oko ideje da mozak konstantno gradi simulacije svijeta oko nas.

„To je jedna velika mašina za anticipaciju“, kaže Miler.

Kao što opisujem u knjizi Efekat očekivanja, naš mozak koristi „prediktivno obrađivanje“ kako bi nam pomogao da tumačimo nove događaje dok se odigravaju i da planiramo naše reakcije u skladu s tim – i što tačnije to možemo da uradimo, tim bolje.

To je ključno za to koliko se fleksibilno odnosimo prema našem neizvjesnom svijetu.

Horor priče, sugeriše Miler, pružaju taman dovoljno neizvjesnosti da pokrenu „mašinu za anticipaciju“, omogućavajući joj da rafinira simulacije kako bi pravila bolja predviđanja prijetnji u budućnosti.

„Obitavanje na tom ugodnom mjestu znači da vam uvijek rastu vaše prediktivne sposobnosti, pa ste sve bolje i bolje opremljeni da se izborite sa neizvjesnošću na duže staze“, kaže Miler.

Kao i Skrivner, i on vjeruje da ovo može biti korisno za smanjenje anksioznosti moderiranjem reakcije na stres prilikom uznemirujućih događaja.

„Horor je prilika da se igrate s osjećajem straha, da se igrate osjećajem gađenja, da se igrate osjećajem uznemirenosti“, kaže Miler.

Prednost je, naravno, to što ostajemo u okvirima bezbjednog i prijatnog na našoj sofi tokom čitavog procesa učenja i što možemo da kontrolišemo koliko smo uplašeni pauziranjem filma, napuštanjem sobu ili skrivanjem iza kofe sa kokicama.

Terapeutski strah

Skrivner sugeriše da horor priče čak mogu da se uvrste u psihološku terapiju kao način učenja ljudi da se suočavaju sa teškim situacijama.

Ako nam u ruke dospiju prava knjiga ili film, mogli bismo da naučimo kako da pretvorimo naš strah u slatku senzaciju prijatne stimulacije – vještinu emocionalne regulacije koja bi nam pomogla da se bolje izborimo sa stresom svakodnevnog života.

On ističe da su istraživači u Holandiji koristili sličan princip za liječenje djece od anksioznosti uz pomoć video igre zvane MajndLajt.

Radnja igre smještena je u ukletu kuću sa razularenim čudovištima koja proganjaju igračevog avatara.

Dijete, međutim, nosi EEG kacigu koja mjeri njegovu moždanu aktivnost i to direktno kontroliše svjetlo na glavi njegovog avatara.

Što smirenija djeca postanu, to jače sija njihovo svijetlo, učvršćujući njihovu opuštenost.

Ako dijete uspije da održi ovo opušteno stanje tokom napada, čudovište se pretvori u slatko mače koje ga prati po kući.

Ako, s druge strane, dijete postane previše uplašeno, pojavljuje se poruka koja nudi savjete kako da umiri um prije nego što nastavi dalje.

U nekoliko kliničkih ispitivanja, djeca koja su redovno igrala ovu igru iskazivala su smanjenu anksioznost u svakodnevnom životu – sa sličnim sveukupnim koristima po klasičnu kognitivno bihejvioralnu terapiju.

„To je nevjerovatno, zato što je to zlatni standard za liječenje anksioznosti kod djece“, kaže Skrivner.

On ozbiljno podozrijeva da redovna doza horor priča – u romanima ili filmovima – može da posluži istoj svrsi.

„Sadržaj horor zabave dozvoljava ljudima da iskuse strah u bezbjednom, kontrolisanom okruženju, pružajući im priliku da vježbaju kognitivno preispitivanje, tolerišu neprijatna somatska iskustva i dovode u pitanje emocionalno rasuđivanje”, piše on u studiji na ovu temu.

Očigledno sam propuštao dobar trik dok sam izbjegavao sve što je strašno, još od one kućne projekcije Istjerivača đavola.

Ako se nalazite u istom položaju, on predlaže da potražite nešto što se nalazi tik izvan opsega vaše normalne tolerancije.

„Knjige su obično dobar način za početak, zato što možete malo bolje da kontrolišete imaginaciju“, kaže on.

I pokušajte da nađete priče koje se uklapaju u vaša druga interesovanja.

„Horor je jedan od najširih žanrova koji postoje, tako da uvijek možete da nađete teme u kojima iskreno uživate.“

Bićete iznenađeni kuda će vas odvesti vaša morbidna znatiželja – i mirom koji će vam ona donijeti u ostatku vašeg života.

(BBC)