Izdržljivost u genima: Hodaju kilometrima po užarenoj pustinji i žive od mesa, mlijeka i krvi
Narod Turkana iz sjeverozapadne Kenije prilagodio se životu u jednom od najsuših područja na Zemlji, oslanjajući se gotovo isključivo na mlijeko, meso i krv svojih deva i koza.
Iako im povrće nije čest gost na tanjuru, vlaknima siromašna prehrana ne narušava njihovo zdravlje. Kada bi Europljani preuzeli njihove recepte, vrlo brzo bi zaradili bolesti bubrega.
Kako je to moguće, dugo su se pitali naučnici, a u konačnici su i pronašli odgovore. Novo istraživanje otkriva jedinstvene gene koji ovoj nomadskoj populaciji omogućuju da ostane zdrava uprkos vrlo ograničenom pristupu jestivom bilju.
Prilagođeni teškim uslovima života
Čak 80 posto prehrane naroda Turkana čine životinjski proizvodi, i tako generacijama - pa su im se geni s vremenom prilagodili.
Uz odobrenje zajednice i starješina, genetičarka Amanda Lea sa Sveučilišta Vanderbilt i njezini kolege prikupili su laboratorijske uzorke pripadnika zajednice Turkana. Utvrđeno je da je velika većina stočara Turkana hronično dehidrirana, ali inače uglavnom zdravih vitalnih funkcija.
Uspoređujući njihove gene s genima drugih domorodačkih zajednica u regiji naučnici nici su identificirali značajne razlike, uključujući i one u genu STC1, koji potiče bubrege da zadrže više vode. Naučnici sumnjaju da to pomaže zaštititi bubrege od nusprodukata poput purina, koji nastaje kad jedemo previše mesa. Previše purina često uzrokuje giht, no ta bolest gotovo ne postoji među narodom Turkana, piše Dnevnik.hr
Taj kenijski narod razvio je i genetske predispozicije koje pomažu tijelu da štedi vodu u ekstremnoj pustinjskoj vrućini.
Žene iz zajednice Turkana često pješače između pet i deset kilometara dnevno noseći kante vode na glavama po nesnosnom suncu. Često kopaju rupe duboke nekoliko metara kako bi pronašle vodu za sebe i svoja stada. Njihova prehrana obiluje proteinima, ali sadrži relativno malo kalorija. Uprkos tome, njihova tijela uspijevaju podnijeti teški fizički napor na velikim vrućinama. Sposobnost zadržavanja vode je točno ono što je potrebno ljudima koji svaki dan hodaju deset kilometara na temperaturama od 40 °C.
Iz pustinje u grad
S vremenom se život naroda Turkana itekako mijenjao. Od 1980-ih, zbog suša i gladi, mnogi su napustili nomadski način života i preselili se u gradove. Njihova se prehrana promijenila - umjesto mesa i mlijeka počeli su jesti žitarice i prerađenu hranu s brašnom i šećerom.
Naučnici su analizirali razlike između urbane i ruralne populacije. Rezultati su pokazali da stanovnici gradova imaju lošije bubrežne funkcije u odnosu na one koji žive u ruralnim područjima. Također, njihova je krv pokazivala povećanu aktivnost gena povezanih sa stresom i upalom, što se često dovodi u vezu s bolestima srca i krvnih žila. Istraživači vjeruju da u uvjetima gdje ljudi više nisu dehidrirani i gdje dominira prehrana bogata ugljikohidratima, ista genetska varijanta koja je nekad pomagala – sada može opterećivati bubrege i metabolizam.
Veliko srce
Većina naroda Turkana ne obrađuje zemlju - u potpunosti ovise o proizvodima svoje stoke: mlijeku, mesu, krvi i koži. Novcem dobijenim od prodaje stoke kupuju osnovne proizvode poput kukuruznog brašna, šećera, duhana, čaja, gumenih sandala i tkanina.
Zbog nepredvidive količine oborina, kvaliteta i količina ispaše značajno variraju između sezona i godina. Jedna od ključnih tehnika opstanka jest držanje različitih vrsta stoke, jer svaka koristi drugačiju vegetaciju.
U teškim vremenima oslanjaju se na prijatelje i rodbinu, a u nevolji su izrazito solidarni jedni prema drugima.
U njihovoj kulturi hrana se mora dijeliti s rodbinom ako to ne ugrožava porodicu davatelja. Tako bogatije porodice uzdržavaju potrebne članove zajednice, što povećava ukupni broj ljudi koji može živjeti od ograničenih resursa u nepredvidivoj pustinji.
