Andrija Milošević: Kakve veze oli ću reći "razumeti" ili "razumijeti", djela određuju čovjeka
Andrija Milošević je, vjerovatno, najsmješniji "pričač najnesmiješnijih" viceva. Poznat je kao čovjek koji širi radost duž cijelog regiona i jedan od onih dobrih duhova umjetnosti i energije kojeg svi vole.
Andrija Milošević, pozorišni i filmski glumac, TV voditelj, humorista, pisac i jedan od osnivača najmlađeg pozorišta u Srbiji, bio je gost nove epizode podcasta Opet Laka.
On je, kaže, i iz Beograda, i iz Nikšića, Sarajeva, Zagreba, ali je najviše iz Beograda i Nikšića.
- U Beogradu sam napravio karijeru. Živim tamo, tamo mi je dom, tamo mi se rodilo dijete. U Nikšiću sam se rodio ja. Tako da to jesu gradovi koji se u mom životu povezuju. Ali tu može da se poveže i Cetinje. Da nije bilo Cetinja, ne bih nikada postao glumac. Cetinje me na neki način fantastično očeličilo i izgradilo kao čovjeka, u tim nevjerovatnim vremenima. To su ti neki gradovi koji su me izgradili, kazao je.
Kao mlađi, igrao je fudbal za Sutjesku Nikšić.
- Igrao sam lijevo krilo, a dešnjak. Prva utakmica na koju sam otišao je bila 1986. godine. Strašna ekipa Hajduk Splita došla. Mi došli da gledamo, navijamo za Sutjesku ali došli da gledamo Sliškovića. Strašna ekipa Hajduka, a na stadionu Sutjeske 15 hiljada ljudi. Otac me vodi, kupili smo karte, ne za tribinu koja je imala krov. Sunčan dan, nedjelja... Ubilo me sunce u glavu. Cijela ta strana drži ruku nad očima. Za Sutjesku bilo 3:1, dragi moj. Počeo sam tada i da treniram, a druga utakmica na koju sam otišao bio je kup, igrao je Bandović za Sutjesku, dao je gol glavom pod prečku, dobijemo Crvenu Zvezdu 2:1. Prva liga smo bili, prisjeća se Milošević, pa nastavlja:
- Moj pokojni stric mi kupi i donese dres Crvene Zvezde i kopačke "Kelme". Ja sam tada bio mali, Zvezdin dres imao, fino izgledao vazda. Tako sam ja počeo da navijam za Zvezdu, iako su svi u kući navijali za Partizan. Iako smo svi ovamo išli gledati Sutjesku. Bio je moj jedan daljnji ujak Žaro Drašković, strašan centarfor, igrao za Sutjesku pa bio u Portugalu... Otišao, bio tamo, igrao prvu ligu. Tako je to bilo tada. Trener mi bio čuveni Baja Stamatović. Kažu, da nije bilo Džajića, on bi bio u reprezentaciji. To se vazda pričalo. Onako bio oniži rastom. Velike su to legende.
Laku je zanimalo kako dešnjak može biti lijevo krilo, i što Milošević nije igrao desno.
- Nisu mi mogli ništa. E to je bila zeza, dragi moj. Imao je tamo desno već jedan na krilu, pa da ne idemo obojica. Imali smo ljevaka. I sada se to računa kao prednost u fudbalu, ako igraš suprotnu stranu od toga koja ti je noga jača. Pogotovo sad ovi fudbaleri, ovo su kiborzi neki, ovo je ludilo. Igraju kako hoće. Ono je nevjerovatno, dodaje.
Objasnio je i zašto je prestao igrati fudbal.
- Ja sam otišao od kuće sa nepunih 14 godina i upisao srednju školu. Nisam imao para, niko tada nije imao. Bio sam kod stričeva. Kod jednog, pa drugog, pa kada sam upisao fakultet i otišao u dom. Pet godina sam živio u domu na Cetinju. Tamo se otvarala Akademija. Onda sam i otišao u Podgoričku gimnaziju, saznao da je Boro Stjepanović tu došao iz Sarajeva. Tek otvara i postaje profesor, traži ljude i faktički pravi konsultacije za mlade ljude. U Crnoj Gori si imao veliku istoriju pozorišnu, ali nisi imao Akademiju. Mada su ti ljudi koji su igrali u Crnoj Gori, koje smo kasnije zatekli, neki su i završili bili, a neki nisu, ali imali su enormno iskustvo i radeći u Pozorištu, faktički postali profesionalci. Bilo je sjajnih glumaca i odličnih kolega. I dan danas rade na vrhunskom nivou. Kasnije, kada smo mi došli, dali smo novu injekciju. Bilo je to romantično vrijeme, prisjetio se Milošević.
Govorio je i o tome kako je u 40-im godinama postao otac. Nije to, kako se na našim prostorima misli, doba da se postaje roditelj, kazao je.
- Ali opet me baš briga bilo. Ja nikada nisam imao granice, niti me zanimalo šta ko misli o bilo čemu. Meni su hiljadu puta govorili, vidiš ovaj otišao u Beograd pa ne priča ijekavski, ali mi smo na Akademiji trudili se pričati standardom književnog jezika za koji i dalje smatram da je najbolji. Taj četveroakcenatski. To je bilo drugačije vrijeme od ovoga. Ja kada sam otišao u Beograd i radio produkcije, igrao u pozorištima, govorilo se na ekavskom izgovoru, književnom, koji je tu. Da bih dostigao da mi to postane automatizam, ja sam i pričao ekavski, što je dio jednog profesionalizma. S druge strane, opet smatram da me svi razumiju, kakve veze oli ću reći "razumeti" ili "razumijeti". Ne određuje to mene kao čovjeka. Djela me određuju kao čovjeka. Počeli smo da propadamo ljudski i u svakom smislu, kada je forma počela da određuje ono što si ti. Možeš biti i ubica i najgori šljam, ali ako se slažeš sa mnom, ja ću to da ti oprostim. E to je ono što je ovo vrijeme donijelo, objasnio je Milošević.
Cijelu epizodu podcasta pogledajte u videu ispod:
