Retro-vikend / Shadow of the Colossus: Nije igra, nego poema na leđima diva

Dvadeset godina je prošlo otkako je Shadow of the Colossus prvi put galopirao na naše PlayStation 2 konzole, a taj trenutak i dalje odzvanja u kolektivnoj memoriji gamera kao nešto više od "samo još jedne igre". Bio je to projekat koji je izgledao kao da je pobjegao iz arthouse kina, a ne iz Sonyjevog game studija. Danas, u eri open-world naslova nabijenih UI-jem, sezonskim passovima i nepotrebnim crafting sistemima, povratak ovoj igri djeluje kao povratak u vrijeme kad su emocije bile važnije od broja skinova na oružju.
Shadow of the Colossus je igra u kojoj ne postoji ništa osim vas, konja Agro i šesnaest kolosalnih bića. Nema klasičnih neprijatelja, nema side misija, nema XP-a, lootanja, ni zlatnih markera koji trepere na mapi. Samo vi i sablja koja reflektuje sunčevu svjetlost kako biste pronašli svoj sljedeći cilj. A taj cilj su kolosi – gigantske kreature koje izgledaju kao da su isklesane iz same planine. Svaka borba je kombinacija zagonetke i fizičkog izazova: kako se popeti, kako zadržati staminu, gdje zabiti sablju. Ako ste prvi put igrali igru, sigurno se sjećate šoka kada vam treći kolos – Gaius, taj div sa kamenim buzdovanom – prvi put opali to oružje o tlo i stvori savršen trenutak da mu skočite na ruku.
Minimalizam koji boli
Ono što ovu igru čini vanvremenskom nije samo gameplay, nego i način na koji koristi tišinu. Nema dijaloga. Priča se odvija kroz ambijent, kroz sve tamniji izgled vašeg protagonista Wandera, kroz poglede konja Agro kad se približavate kolosu. Izvođenje jednog takvog narativnog minimalizma 2005. godine bilo je čisto ludilo – i vizionarsko ludilo.
Grafički, Shadow of the Colossus je bio tehnički čudo svog vremena. Iako je PS2 ponekad škripao pod težinom draw distancea i kompleksnih animacija kolosa, niko nije zamjerio. Igra je izgledala kao da gledate naslikani pejzaž u pokretu. Boje su bile prigušene, paleta zemljanih tonova, nebo beskrajno, a svaki kadar vrijedan screenshota. Atmosfera je bila sablasna, ali prelijepa. I baš kao što Dark Souls godinama kasnije neće objašnjavati svoj svijet, ni Colossus vam ne duguje ništa. On zna šta je – i ili ga prihvatite ili ga ostavite.
Heroj ili čudovište?
Muzika je posebna priča. Kompozitor Kow Otani pogodio je sve note. Score je bogat, ali nikad napadan. Teme se mijenjaju od zlokobnih do tragično uzvišenih. “The Opened Way”, “Revived Power”, “A Despair-Filled Farewell” – svaka melodija je bila emotivna eksplozija. A onaj trenutak kada muzika utihne nakon što savladate kolosa i Wander klekne dok crne sjene ulaze u njegovo tijelo – to nije bio samo dizajnerski izbor, to je bila lekcija iz storytellinga.
U moralnom smislu, Shadow of the Colossus je uvijek bio siva zona. Niste znali jeste li heroj ili čudovište. Ubijaš divove koji vas uglavnom ne napadaju, čineći to sve iz ljubavi, ili opsesije? Wander s vremenom postaje deformisan, sve više nalik zlu koje pokušava pobijediti – a to je bilo pitanje koje mnogi blockbustere ni danas ne znaju postaviti. Colossus je to radio bez da ijednom liku da glas.
Težina legende
Naslijeđe igre je ogromno. Da nije bilo Shadow of the Colossus, teško da bi postojali Journey, Titan Souls, pa čak ni Zelda: Breath of the Wild u svom sadašnjem obliku. Boss fajtovi su redefinirani, indie gameri dobili su svoj šablon, a svaki developer koji je poželio reći “manje je više” dobio je potvrdu da je na pravom putu.
U međuvremenu je igra dobila i svoj PS3 remaster, te PS4 remake 2018. godine – sjajno tehnički dorađene verzije koje su sačuvale srž iskustva. Ali original iz 2005. godine je i dalje sveti gral. On je dokaz da video igre mogu biti poezija u pokretu.
Danas, 20 godina kasnije, Shadow of the Colossus ne nosi patinu vremena – nosi težinu legende. Ako ga niste igrali – uzmite slobodan vikend. A ako jeste, znate da ćete se na njega vratiti kad vam dosadi buka i plastika savremenih igara. Jer igre dolaze i prolaze, ali Colossus – on stoji.