Retro-vikend / Devil May Cry 4: Stilski balet metaka i mačeva koji je i danas među elitom
Kada se 2008. godine pojavio Devil May Cry 4, svijet igara je još uvijek mirisao na novu generaciju – PlayStation 3 i Xbox 360 bili su friški, a Capcom je odlučio da svoju slavnu franšizu prenese u taj svijet s puno stila. Danas, gotovo 17 godina kasnije, ova igra djeluje kao neobičan, ali i dalje nevjerovatno moćan spoj stare škole dizajna i tada modernih tehnoloških ambicija.
Već u prvim minutama, DMC4 vas hvata za oko uvodnim animacijama koje su u svoje vrijeme bile prava tehnička poslastica. No ono što je zaista ostalo neprevaziđeno jeste gameplay – srce i duša ove igre. Iako su joj neki tada zamjerali linearnost i reciklirane dijelove nivoa, s današnje distance to više izgleda kao pametan dizajnerski izbor koji je htio naglasiti razlike između protagonista.
Nero vs. Dante – duel karaktera i borbenih stilova
Najveća novost bila je novi karakter u franšizi - Nero, mladi i vatreni borac sa demonskom rukom – Devil Bringerom. Ta ruka nije samo izgledala moćno, već je i mijenjala tok borbe: mogli ste vući neprijatelje prema sebi, završavati ih specijalnim potezima, a sve to je bilo svježe, brzo i brutalno zadovoljavajuće. U vremenu kad grappling mehanike još nisu bile standard, DMC4 je koračao ispred svog vremena.
Scena iz igre
A onda, u drugom dijelu igre – vraća se Dante. I tu nastaje šok. Igra postaje kompleksnija, zahtjevnija, traži od vas da ovladate stilovima borbe, mijenjate oružja u letu i doslovno plešete kroz bitku. Za današnje standarde, gdje mnoge igre pokušavaju pojednostaviti iskustvo, DMC4 i dalje djeluje kao izazov za one koji žele dokazati da znaju igrati.
Grafika koja stari dostojanstveno
Iako danas nije tehnološki impresivna kao nekad, Devil May Cry 4 i dalje izgleda sasvim korektno, posebno u Special Edition izdanju. Animacije su fluidne, dizajn neprijatelja nosi onaj prepoznatljivi Capcomov šarm, a udarci i specijalni potezi još uvijek pružaju vizualno zadovoljstvo. Jedino što zaista odaje godine igre jesu dizajn nivoa i fiksne kamere koje podsjećaju na Resident Evil dane – ali u DMC svijetu, to nikad nije ni bilo ključno. Arenama se uvijek pristupalo kao pozornici za borbeni balet.
Ako postoji dio igre koji je savršeno izdržao test vremena, to su boss borbe. Svaki protivnik, bilo da je ledeni Bael ili fanatični Sanctus, ima svoj stil, tempo i mehaniku. Ništa nije nasumično – sve je osmišljeno da izazove, iznenadi i ostavi vas s osmijehom (ili znojem) na licu. U eri kada mnoge igre nude ogromne neprijatelje bez dubine, DMC4 još uvijek predaje lekciju o tome kako izgleda pravi boss fight.
Specijalno izdanje i ostavština
Remaster iz 2015. godine vratio je DMC4 u žižu interesovanja, s dodatnim igrivim likovima i tehničkim doradama. Danas je lako primijetiti koliko su mehanike iz ove igre uticale na kasniji Devil May Cry 5 – koji je u mnogo čemu logični nastavak onoga što je četvorka započela.
Zašto se vratiti danas?
Zato što je Devil May Cry 4 igra koja ne traži vašu pažnju – ona je uzima. Jer još uvijek ima jedan od najdubljih borbenih sistema u svijetu hack’n’slash igara. Jer ima likove koji su istovremeno karikaturalni i karizmatični. I jer vas nagrađuje ne zato što vam popušta – već zato što ste naučili da vladate njenim pravilima.
Za vikend pun refleksa, stila i adrenalina – DMC4 je i danas među elitom.
