Atomfall je igra koja bi vas mogla zanimati: Fallout za one koji bi radije čaj nego Nuka-Colu
Ako ste u životu barem jednom igrali Sniper Elite, znate šta je Rebellion radio zadnjih desetak godina – snimao naciste u usporenom baletu metaka i testisa. No sada, na iznenađenje svih nas Rebellion se odlučio na nešto potpuno drugačije. To "nešto drugačije" zove se Atomfall, i nećemo lagati – izgleda kao igra koju biste zaobišli u širokom luku.
Ali nemojte.
Jer ispod naslovnice iz pakla krije se nešto što pomalo podsjeća na Fallout, malo na S.T.A.L.K.E.R., a malo i na britanske SF klasike koje ste vjerovatno gledali samo ako vam je BBC bio jedini TV kanal.
Kad se probudiš u bunkeru i ne znaš ni ko si, ni zašto smrdiš na zračenje
Radnja je smještena u alternativnu verziju 1962. godine, pet godina nakon stvarne nuklearne nesreće u elektrani Windscale. Glavni lik se budi u vojnom bunkeru, bez sjećanja (jer naravno da se budi bez sjećanja, to je Zakon postapokaliptičnih igara), usred karantenske zone pune mutanata, propale civilizacije, i frakcija koje se međusobno kolju iz filozofskih, religijskih i "ne diraj moje konzerve" razloga.
Zona je sve što biste očekivali: opasna, misteriozna i puna likova koji žele da vam nešto prodaju ili vas ubiju. Ili oboje.
Sve smo već vidjeli, ali to nije nužno loše
Atomfall ne pokušava izmisliti toplu vodu. I to je u redu. Radi se o klasičnom FPS-u s elementima preživljavanja – lootanje, craftanje, skrivanje, pucanje. Mutirani psi, kultisti, banditi, pa čak i zlokobni roboti patroliraju zonom, a vi se borite ili šunjate, ovisno o tome koliko dugo želite živjeti.
Sistem craftanja je solidan – ništa spektakularno, ali funkcionalno. Pronalazite resurse, pravite sebi stvari i nadate se da vas mutant neće napasti dok kuhate antibiotike u napuštenoj štali.
Misije su nelinearne – nema GPS strelica i "idite tamo", nego skupljate tragove, razgovarate s NPC-jevima i kopate po dnevnicima. To u teoriji zvuči super, ali kad treći put pretrčite istu livadu jer ste zaboravili gdje je bio onaj lik sa šifrom za podrum, počnete cijeniti čari fast travela. Koga, btw, ovdje nema. Što je ok dok nije više.
Izgleda retro jer... pa, zapravo jeste
Grafika je... specifična. Nije ružna, ali djeluje kao da je igra trebala izaći 2016., pa su zaboravili da nije. No, stil je tu, atmosfera također. Ruralna Engleska nikad nije izgledala ovako čudno – i depresivno i privlačno. Ako volite napuštene farme, razrušene kapelice i jezive bunkere – Atomfall vas ima.
Muzika? Prvo je nećete ni primijetiti. Onda će vam polako ući pod kožu i shvatit ćete da zapravo savršeno prati svaku promjenu tona u igri. A to je, realno, rijetkost.
AI je glup, ali igri ne zamjeramo
Neprijateljski AI definitivno treba još nekoliko zakrpa. U jednom trenutku vas ne vidi dok mu stojite iza leđa, a u drugom vas pogodi snajperom kroz tri zida i misao o bivšoj. Stealth opcija funkcionira bolje nego borba prsa o prsa, barem dok ne počnete kasniti s reakcijama. Ako niste fan pucanja, može se igrati i kao šunjalica, što je svakako plus.
Tehničkih problema ima, pogotovo na PC-ju, ali na konzolama stvari su mnogo stabilnije. Ništa previše razbijajuće, ali da – AI i optimizacija zaslužuju još malo pažnje.
Fallout za one koji bi radije čaj nego Nuka-Colu
Atomfall nije igra godine, ali jeste igra koju vrijedi probati. Ima šarma, ima karakter, i ima britanski akcenat koji će vas pratiti i u snu. Ako volite Fallout, ako volite STALKER, ili ako ste samo pretplatnik na Game Pass i tražite nešto da ubije 20-ak sati, dajte šansu ovom nuklearnom iznenađenju.
I zapamtite – ponekad je dobro igrati igru koja ne pokušava biti sve. Dovoljno je da zna šta želi biti.
A Atomfall to zna.
I bome, zna i gdje vas pogoditi.
