Rade Šerbedžija konačno progovorio o svom porijeklu: "Kao i svi Krajišnici...."
Rade Šerbedžija jedno je od najprepoznatljivijih glumačkih imena s prostora bivše Jugoslavije, umjetnik čiji je talent neosporan, a karijera traje već decenijama. Njegovo ime postalo je sinonim za majstorstvo u glumi, ali i za duboko proživljeni život u kojem se isprepliću iskustva, borbe, gubici i pobjede. Svoj put, koji je protekao između različitih kontinenata, nastavio je graditi u različitim kulturnim kontekstima, a njegov umjetnički rad ostavio je neizbrisiv trag u kazalištu, filmu i na koncertnim pozornicama diljem svijeta.
Nedavno je održao koncert u New Yorku, a tom prilikom u ekskluzivnom razgovoru za Portal Revije Fokus, podijelio je svoja razmišljanja o jeziku i kazalištu, Hollywoodu i progonstvu, o svojoj djeci, prijateljstvu, Arsenovoj pjesmi ‘Ines’, te o publici koja ga širom svijeta i danas dočekuje riječima: ‘Dobrodošao kući’.
On, koji je još u začetku rata nacionalistima u lice opsovao mater – ne iz bijesa, nego iz očaja i ljubavi prema zemlji koja se raspadala – danas s pozornice šalje poruku blagosti, dostojanstva i otpora zaboravu.
"Volio sam svoju zemlju"
U intervjuu, Šerbedžija se osvrnuo i na svoje iskustvo iseljenika, spominjući početke svog puta nakon izbijanja rata u Jugoslaviji, kada je napustio svoj rodni kraj.
- To je već poznata priča“, započeo je. „Moja iseljenička karijera zapravo je počela kada je počeo rat u Jugoslaviji. Tada sam bio u Beogradu. Rođen sam u Hrvatskoj, Srbin sam iz Hrvatske, Ličanin, i ponosan sam na svoje porijeklo, kao i svi Krajišnici, poput Nikole Tesle koji mi je uzor čitavog života. Tesla je uvijek govorio da je ponosan na svoje srpsko porijeklo i na svoju Hrvatsku domovinu. To je bio moj stav. Kao mnogi ljudi toga vremena, volio sam svoju zemlju, Jugoslaviju. Kada je rat počeo, već sam imao svoj privatni život, bio sam rastavljen, a zatim sam otišao u Beograd. Tada sam upoznao Lenku Udovički, redateljicu iz Beograda, s kojom sam živio. No, rat me dočekao upravo u Beogradu. I tada sam se našao izvan svog mjesta, izvan Hrvatske, izvan Zagreba, gdje sam većinom živio i radio, rekao je Rade.
Tokom tog turbulentnog vremena, Šerbedžija i mnogi njegovi prijatelji iz svijeta kulture, poput glumaca Ljube Tadića, Bore Todorovića, Milene Dravić i Radka Poliča, bili su protiv rata i zalagali se za mirno rješenje krize koja je potresla bivšu Jugoslaviju. Međutim, ta je pozicija, kako je istaknuo, bila opasna i bila je metom nacionalista koji su zauzimali radikalne stavove.
Čuvanje sjećanja
- Iako sam bio protiv rata, kao mnogi umjetnici i ljudi iz kulture, bio sam suočen s prijetnjama i napadima. Pozicija onih koji su se zalagala za mir bila je, nažalost, često shvaćena kao neprijateljska, a nas su smatrali izdajnici jer nismo pristali na nacionalističku politiku koja je tada sve više zahvatila bivšu Jugoslaviju, rekao je Šerbedžija.
On je potom istaknuo da je tokom svoje karijere, kako glumačke, tako i glazbene, uvijek imao vjernu publiku koja ga nije doživljavala kroz prizmu političkih podjela, nego kao umjetnika koji pripada cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Nisu ga zanimali nacionalizam i podjele koje su se stvarale, jer je bio posvećen jedinstvu i ljubavi prema svim narodima tog prostora, bez obzira na povijest.
- Nikada nisam propagirao ideje o povratku Jugoslavije, niti bilo kojem političkom sustavu. Moj cilj je uvijek bio i bit će, sačuvati uspomenu na ljepotu koju smo imali, na zajedništvo i na život u sreći prije svih tih podjela i nesreća koje su nas snašle. Za mene je najvažnije da sačuvam to sjećanje, jer smatram da sam imao sretan život, sretne ljude i zemlju, koju su neki narodi pokušali uništiti. To je njihovo pravo, ja ne želim polemizirati s njima. Želim im reći da su pogrešno postupili, ali ne želim ulaziti u svađe. Iako se to mnogima ne sviđa, moja publika na koncertima dođe upravo zbog tih sjećanja na ljepšu prošlost. Jednostavno, ne mogu i ne dozvoljavam da mi itko oduzme pamćenje i sjećanje na nešto lijepo što sam živio.
