Oličenje ljudskosti i duše: Halid je bio ideal Bosne i Hercegovine
Pamtimo i ne zaboravljamo
Priča kaže da su svojevremeno selektori filmskog festivala u Veneciji iz filma “Skupljači perja” Aleksandra Petrovića htjeli izrezati onu čuvenu scenu u kojoj Bekim Fehmiu (Beli Bora) u kafani, dok mu Olivera Vučo (Lenče) pjeva “Đelem, đelem”, krši srču i raskrvavljuje ruke. Smatrali su je, kako priča dalje kaže, nemotivisanom, odnosno nije im bilo jasno zašto bi čovjek uradio nešto takvo i čemu to u filmu uopšte služi.
Kad pjesma ponese
To što je filmskim selektorima bilo nejasno i nemotivisano, u našim se okvirima smatra prirodom, supstitucijom izražavanja emocija, nečim što se događa kad te pjesma ponese. Ono bez čega se ne može ni zamisliti obuzimanje derta. Drugim riječima, za ovdašnji svijet, to je i dan-danas jedan od načina izražavanja onoga što nosimo u sebi čime smo prožeti i oblikovani. E sad, kako je to kad te pjesma ponese, te zašto se u takvoj sraslosti manifestuju isprepleteni u jedno eros i thanatos tema je koja zahtijeva mnogo širu sociološku, psihološku pa i antropološku studiju. Ali svakako da, govorim to iz osobnog iskustva, postoji u nama nešto melanholijom protkano, jedna duboka tuga koja dolazi u trenucima kada bismo trebali biti najsretniji, te se ispoljava kroz pjesmu, a pjesma nas opet vuče da u njoj otkrivamo one bolne tačke i samorazumijevamo se kao usamljenici u ovom životu. Svako veselje, time jeste i neka vrsta žalovanja.
Često, u kontekstu BiH, navodim kao primjer lirsku narodnu pjesmu “Ali-paša na Hercegovini” koja je možda i najdoslovniji pokazatelj tog našeg agona: Knjigu piše paša Ali-paša/lijepa Maro, bili pošla za me/; S Bišća Mara, paši odgovara/da me prosiš ne bih pošla za te/da se oženiš bih se otrovala. Ta nemoguća situacija, koja izvire iz navedenih stihova, to odsustvo mogućnosti svakog razrješenja dramskog sukoba nešto je čemu smo, ako ne griješim, mentalitetski obilježeni, tome smo skloni i u tome postojimo kroz povijesno kretanje. U pjesmi ne tražimo umirenje, već se njome pozlijeđujemo, time doživljavamo emotivni klimaks, osjećajući da neke rane krvare vječno. Možda to i nije samo naša sklonost, ali jeste ovdje najvidljivija i najprisutnija. Tu leži ona suštinska diskrepancija pojmovnog između, usudio bih se reći, istoka i zapada, a koju sam naveo u kontekstu scene iz filma “Skupljači perja”.
Otuda naša kolektivna reakcija na odlazak Halida Bešlića, kojeg sada ispraćamo, jeste u dobroj mjeri svjedočanstvo onoga što je ukotvljeno u naše biće kao potreba da se pronađemo i saživimo sa onim što nam razgaljuje srca, vodi ih u ogledanje u tugovanju. Ne mislim pri tome da je to jedini razlog zašto žalimo Halida, naprotiv, ali svaka njegova pjesma jeste temelj tog agona sa kojim mi postojimo i sa kojim se saživljavamo, tražeći u njemu neku vrstu olakšanja. I ma koliko taj naš impuls znao biti destruktivan, on sa druge strane jeste katarzično iskustvo, onaj nužni ispust koji nas drži na okupu, da ne eksplodiramo pod stalnim pritiskom.
Širina i duhovnost
Pored toga, dojma sam da za većinu onih koji smatraju smrt Halida Bešlića i ličnim gubitkom, a takvih je mnogo, ovaj pjevač svojim ljudskim habitusom jeste bio oličenje onoga čemu duboko u sebi težimo. I bilo bi kudikamo sretnije sve oko nas ako bi to postao uzus, ona širina i duhovnost jednog čovjeka koji nikad nikome nije odmogao, nikad se nije zamjerio, a bio je voljen i slušan na sve četiri strane, među svim narodima i narodnostima značio je nešto utješiteljski moćno.
Halidovo nadrastanje svakog etnonacionalnog isključivanja, njegova sposobnost da svojom pjesmom bude ujedinitelj bez obzira na sve što nas, vještački i politički izmanipulisano, dijeli, neprocjenjiva je vrijednost. Za mene je to istinski ideal Bosne i Hercegovine, onoga što ona može i treba biti. To je njegov suštinski amanet za kojim mi sada tugujemo, ali iako njega više nema, to ne znači da nije moguće vjerovati u takav svjetonazor, u takav okvir supostojanja koji nam je on svojim isijavanjem dobrote ponudio kao model kako se treba biti pravednik u vremenima kada su zlo i nepoštenje preplavili sve.
Pokušavam prizvati tu scenu kad sam prvi put pojmio da Halid jeste nešto veliko. Nedjeljno je jutro, majka je zorom ustala, i dok se još meškoljim u postelji, iz dnevnog boravka se samo iznenada čuje naglo pojačan radio, a potom lupanje nekog stakla. Znam, već sam navikao, naletjela je pjesma, a mati je dograbila prvo što joj je pod rukom i slupala. E, to je, dragi moji, bio i ostao Halid među svima nama. Pamtimo i ne zaboravljamo.
