Ida Prester: U Beogradu sam bila hladna Šveđanka, a u Njemačkoj luda Balkanka bez mjere

Susret dvoje starih prijatelja, umjetnika, prepun zdravog humora, reda ozbiljne priče i svega ostalog što vam može i ne može pasti na pamet.

Ovako bismo, ukratko, mogli opisati najnoviju epizodu podcasta Opet Laka jer u goste nam je stigla Ida Prester, voditeljica, pjevačica i neko čiji je glas i mimo pjesme vrlo jasan i snažan.

Jedinstvena i harizmatična, prepoznatljiva po autentičnoj estetici, šarenilu, osmijehu i čudesno vedrim melodijama. Vjerovatno je, upravo zbog toga, baš ona najveća simpatija našeg Lake.

Dotakli su se brojnih zanimljivih tema, a izdvojili smo jednu od njih. O komšiluku.

Laka: Ispričala si odličnu priču kada si bila u skandinavskim zemljama. Kad izađe norveški predstavnik i kaže: "Jao naša lijepa Švedska, kako je to divna zemlja. Kad izađe Šveđanin: "Naša lijepa Norveška..."

Ida: Divno je to bilo. Vodila sam neki event, imali smo ambasadore zemalja koji su trebali reći nešto o svojoj zemlji. Oni su se dogovorili da ambasador Norveške kaže nešto o Švedskoj, ambasador Švedske o Norveškoj, Finac će pričati o Danskoj. Način na koji pričaju o svojom susjedima, ja sam se rasplakala kao glupača neka. Njima je to bilo čudno. Nikad nisam čula predstavnike naših zemalja da pričaju toliko lijepo, da pričaju uopće lijepo o susjedima. Svako petominutno izlaganje o susjednoj zemlji završilo je time: "Koliko smo mi sretni da imamo tako divne susjede."

Onda sam čula kako Norveška ima hrpu tih divnih planina, bogatstvo. Oni su u jednom momentu odlučili da će povesti 70-80 a njima ne treba toliko, odlučili su svojim susjedima Šveđanima pokloniti jednu planinu da i oni imaju planinu viška jer nemaju toliko. Mi koji se tu borimo za komadić nekog kamena gdje niko nikad nije bio, sad se mi ono koljemo oko tog teritorija koji nikome zapravo ništa ne znači. Imamo neke ljude koji znaju da su ti dobrosusjedski odnosi najveće bogatstvo koje možemo imati. Mi smo sretni da se podržavamo.

Laka: Balkan je u 19. vijeku ja mislim.

Ida: Nije sve zlo, imamo mi super naših strana. Moj brat je u Švedskoj. Ja sam mislila da će se on zaljubiti u tu Švedsku i Šveđane, pa je rekao: "Ja te ljude ništa ne kapiram. Taj govor tijela, to da se ti sa njim nađeš na kavi pa moraš za mjesec dana naći neku rupu u kalendaru da mu se upišeš." To su ljudi samotnjaci, individualisti. Mi smo navikli biti čopor. A taj čopor ima mračnu stranu. Jer to što ti voliš i super ti je, živiš, imaš prijatelje i rodbinu, ta rodbina će te se sjetiti kada postaneš predsjednik... Odmah će te se sjetiti, to tako ide.

Laka: Sjetit će te se kada ti umru roditelji, pa će ti uzeti nekretninu.

Ida: To ti je naš plemenski način.

Laka: Ja sam u Norveškoj bio u koroni. Sve je to lijepo i čisto. Uvijek sam se sjetio svoje Bosne kad vidim smeće. Gore ne možeš vidjeti smeće, ja sam tražio da ga vidim. Norveška ima naftu, a gorivo im je skuplje nego kod nas.

Ida: I niko se ne vozi na naftu nego na električne automobile. Ma samo prodaju nama siromasima, oni su svi u Teslama. Pametni ljudi, zeznuli su sistem, prodaju sirotinji.

Laka: Zeznuli su ovi što kupuju električne automobile. Prodali su im struju, sad ti dođe firma ugradi ti struju i plaćaš skuplju struju za automobile.

Ida: Pa sreća pa imaju para. Boli ih briga, furaju se na ekologiju.

Laka: Ali pivo je u kafani 10 eura. Plata ti mora bit 5000 eura.

Ida: Zato mi pijemo vodu. Naruči vodu.

Laka: Nije baš tako sjajno sve. Ja sam stvarno samotnjak, ali Norveška mi se nije svidjela. Neće da se pozdrave u zgradi.

Ida: Da, drže se jako za sebe. Ja sam živjela u Njemačkoj. I svima sam im bila "too much". Jer oni su hladni i rezerviraniji. A ja sa svima, čim se upoznajem, grlim, ljubim, idemo, zovem kući. Malo sam bila ko Mogli iz prašume. Onda mi je bila fora kad sam se doselila u Beograd, gdje sam živjela deset godina. Priča mi naša babysitterica koja je dolazila pričuvati klinca, kao sretnu nju komšinice. Živimo na 11. spratu. I sad ona ulazi u lift i razgovor koji se događa: "A vi radite kod one Hrvatice. Pa kakva vam je na? Znate, niko u zgradi je ne voli. Ona ne dolazi na kafe niti poziva." Znači one su njoj tih par sekundi uspjele ispričati nešto što ja nisam ni znala. Doselila sam se u neboder gdje ima 100 stanova. Šta bih ja trebala? Ići sa kolačima od stana do stana, družiti se? Ja sam u tom beogradskom ambijentu bila hladna Šveđanka, a u Njemačkoj sam bila luda Balkanka koja ne zna mjeru i svima se unosi u facu.

Cijelu epizodu podcasta pogledajte u nastavku: