Bolestan, ali nepokolebljiv: Halid Bešlić na scenu u Banjoj Luci 15. augusta stigao direktno s infuzije
Halid Bešlić na tvrđavi Kastel 15. augusta 2025.
Najava je bila čudna. Nigdje, naime, nije pisalo u koliko sati počinje koncert. Na kartama i na portalima stajalo je samo u koliko se sati otvaraju vrata Kastela, ali ne i u koliko sati će harmonika početi da svira. Ako karte počinju da se cijepaju u šest, onda bi koncert trebao da počne u osam? Do osam ništa. Ništa ni do pola devet. Ni u devet pjevač nije izašao na binu. Kao da je čekao da ništa od dana ne ostane.
Bilo je devet i petnaest kada je bubnjar palicama dao znak ostatku benda. Bilo je devet i petnaest kada su prateći vokali počeli da pjevaju refren poznate pjesme. Bilo je devet i petnaest kada je Halid Bešlić izašao pred banjolučku publiku. Odmah je rekao ono što su svi mogli da vide. Bolestan je, na koncert je došao direktno sa infuzije, ali nikakvo otkazivanje nije dolazilo u obzir. Pokazao je crveni trag od igle na unutrašnjoj strani lakta. Spoljašnja strana desne šake mu je bila modra, vjerovatno od braunile.
“Ako boli koljeno, dobro je. Ako bole kukovi, dobro je. Ako boli i stomak, dobro je. Nije dobro ako boli glas, ali on, srećom ne boli”, rekao je Halid nakon prve pjesme, nakon “Devedesetih”, rekao je tako ili nekako slično. I onda je počeo da pjeva. Činilo mi se da žuri, da brza iz pjesme u pjesmu, ali prevario sam se. Samo je bio strahovito umoran. Ili je bio beskrajno iscrpljen. Ali ništa od toga nije moglo da se čuje u njegovim pjesmama, u njegovim trilerima i vibratima. Bio je to Halid, silan i raspjevan, širok i mekan, nasmijan i topao.
Prvi put sam ga slušao u “Boriku” 2009. godine. I tada je, ako se dobro sjećam, bio bolestan; glas mu je bio rapav, kao da je tek preležao kakvu virozu ili jaču upalu grla. Potom devet godina nije izlazio na Vrbas. Tek je u decembru 2018. godine odlučio da se ponovo ponosa sa krcatim Borikom i prilično sam siguran da ni njemu samom nije bilo jasno šta se te večeri desilo. Nije bilo grla koje je ostalo nepoderano, nije bilo duše koja nije izbacila sve što je imala iz sebe. Toliko je želje i snage bilo te večeri u Boriku da je Halid otpjevao čak i “Tešanj”, pjesmu oko koje se, vidjelo se to, “lomio” na sceni na sitne atome. Bez razloga.
Dva decembarska Borika zamijenio je avgustovskim Kastelom. Prvi put 2021. godine, drugi put prije nekoliko večeri. Halid ima dušu koja je veća od njegovih pjesama, a pjesme su mu, onih dvadesetak vrhunskih, ogromne i neponovljive. Od “Vraćam se majci u Bosnu” do “Miljacke”, od “Čardaka” do “Romanije”, od “Eh kad bi ti” do “Prvog poljupca”. Bešlić na sceni svaki gram duše polaže u pjesmu. Nema foliranja, nema prenemaganja, nema otaljavanja. Postoji samo širina tog neobičnog “halidovskog sevdaha” u kojem svako može pronaći suzu za sebe.
Najbolji su oni kojima tokom karijere ne narastu očnjaci. Ima nešto u njegovom predajniku, u frekvenciji njegovog glasa, što u potpunosti razoružava. Takav šarm na narodnjačkoj sceni nema više niko. Oni koji su pretekli vrijeme koje gazi i melje odavno su posvećeni “poslu”, ali ne i duši. Halid Bešlić ne umije da tezgari, ne umije da se dâ na sitno. On je od one rijetke sorte koja umire na nogama pjevajući. Ne zato što to drugi od njega traže, ne zato što i tada želi da zabavlja, ne zato što ga na to tjera stečeni refleks pozornice, već jednostavno zato što mora.
Kada bi Halid, da zlo ne čuje, pjevao dvanaeest minuta samo suglasnike, to bi opet bila pjesma koja bi mogla da pomjeri Romaniju iz težišta. U tome je njegova težina, u tome je njegova snaga. Kada sam slavio četrdeseti rođendan - jer i to se zlo, eto, mora proslaviti - moja mi je banda “kupila” muziku koja nam je svirala dobrih sedam sati. Slavlje je počelo Halidovom “Snježanom”, pjesmom koju neizmjerno volim, njome se i okončalo, a između početka i kraja odsvirana je brat bratu još najmanje četiri puta. Kada sam prije nekoliko večeri čuo uvodne taktove te pjesme na Kastelu, jedva sam vratio dušu koja je poletjela ka bini da zajedno sa Halidom otpjeva bar refren…
