Iz Sarajeva u Chesterfield: Jedan običan dan u britanskom selu koji govori više nego što izgleda

Ako sami biramo gdje ćemo živjeti, onda je izbor u skladu sa našim željama, ali ako okolnosti nametnu izbor, onda je najbolje rješenje prilagodba. Nekada u toj prilagodbi naiđe i najbolje rješenje. Tako to radi priroda, a trebamo i mi ljudi.

Lov u Chesterfieldu

Ovih sam dana boravila u Velikoj Britaniji u Chesterfieldu. Prvog januara, znači na samu novu godinu, u okolini grada je organizirano jahanje na konjima po unutrašnjosti, kao što je nekada u cijeloj Velikoj Britaniji bio tradicionalni Lov na crvene lisice, koji je od 2005. godine zakonom zabranjen, jer je to po mišljenju organizacija za zaštitu životinja i ekologa neetično. Tradicija je ostala - ne love se lisice već se obavlja ceremonijalno jahanje na konjima u dužini od oko 15 km. U tome učestvuju jahaći konji na kojima su, na moje iznenađenje, bile uglavnom elegantno obučene djevojčice, djevojke i žene i nešto dječaka i muškaraca. Učestvovala je i moja kćerka, koja je oduvijek željela biti veterinar, ali joj se nije želja ostvarila. Da bi svoje mladalačke snove donekle ostvarila, kupila je konja za jahanje, koji je u štali na periferiji gradića. Iz Sarajeva je usvojila psa lutalicu i tako sa te dvije životinje nadoknađuje bol za veterinom.

Zanimljive prirodne forme

Inače mi je ceremonija bila zanimljiva, iako je vani bilo hladno, oko 2 ℃, pa je uz jak vjetar djelovalo još puno hladnije, tako da sam se baš smrzla dok smo čekali i otpratili konjanike u pohod, a mi odmah u pub. Srećom, tu je bio dobar tradicionalni britanski pub i restoran gdje sam se sa mojim društvom ugrijala kuhanim vinom i pojela do sada najbolji engleski sendvič sa dodanim pečenim krompirom. Tako se za mene završila ova tradicionalna ceremonija.

Anina kćerka Maja

Boravak u engleskoj unutrašnjosti je uvijek ineteresantan. Pri povratku u gradić Chesterfield snimala sam zanimljive detalje. U unutrašnjosti ili, kako bi kod nas rekli, u ruralnim područjima ima jako malo šume, naročito crnogorice, uglavnom prevladava bjelogorica i to više kao moćna pojedinačna stabla nego kao šuma. Tako ta stabla pojedinačno rastu i razvijaju se u skladu sa genetskim osobinama, ali i pod utjecajem umjerene britanske klime sa dosta oborina i mnogo, mnogo (moram to ponoviti) vjetra, pa su u bezlisnom stanju njihove krošnje za mene jedinstvene umjetničke slike. Svaka je krošnja primjer za sebe.

Sve je spremno za polazak

U ovom dijelu UK su nekada bili rudnici, pa je kamen kao lokalni materijal bio masovno korišten za izradu tradicionalnih zidova, što na neki način doprinosi upečatljivosti toga kraja. Britanci cijene svoje poljoprivrednike – farmere i u samoposlugama se mogu vidjeti natpisi poput: “Mlijeko britanskih farmera kojima možemo vjerovati.” Što je za pohvalu i vjerovatno ih kroz kupovinu njihovih proizvoda podržavaju, ali i država kroz podsticaje. O tome nekom drugom prilikom.

Tradicionalni zid od lokalnog kamena

Travnjaci i trajnice

Da se ipak vratim zelenilu. Dakle, u ruralnim područjima, u kojima zelenilo u hortikulturnom smislu čine drvoredi, pojedinačna stabla, male šume su i slobodno rastuće žive ograde zasađene autohtonim bjelogoričnih grmljem i manjim drvećem. To su međe između velikih površina namijenjenih poljoprivredi, a i staništa za ptice, ježeve, bubamare i druga korisna sitna živa bića.

Stablo i krošnja zimi

U urbanim sredinama je sasvim drugačija slika. Pošto ljudi uglavnom žive u kućama, tu je znatno prisutnije zelenilo u obliku vrtova po kojima su Britanci općepoznati. Prevladavaju i to se naročito vidi zimi zimzelene biljke, pretežno u uredno održavanim živim ogradama i biljkama u vrtovima. Često su to šarenolisne biljke, recimo zimzelene kurike, te biljke lijepih plodova poput pirakanti, kotoneastera, gloga, bršljana, božikovine i drugih, koje služe kao zimski ukras i kao zimska hrana pticama. Tu su naravno travnjaci i trajnice, koje su glavne ljepotice vrtova od proljeća do jeseni, a sada miruju.

Pogledajte i nekoliko fotografija snimljenih na terenu.

Pogled u daljinu