Vječna sarajevska dilema: ćevapi ili ćevapčići?

Ako bih trebao nekome objasniti Sarajevo, prvo pitanje bi vjerovatno bilo: kako uopšte opisati grad koji svako zna, ali niko ne poznaje dovoljno? Sarajevo je baš takvo, nekako poznato, a neotkriveno. Vidjeli ste hiljadu fotografija Sebilja, Baščaršije, ćevapa i Trebevića, ali opet, kad dođete, shvatite da sve to zajedno ima neku svoju unutrašnju logiku, ritam i miris, koji se ne da prepričati. Samo se može doživjeti.

I onda, kada odete i vizure vašeg grada ugledate, postane vam jasno da niste vidjeli Sarajevo do kraja.

Na baščaršijskom trgu

Čak i ako ste iz Bosne i Hercegovine, i makar vam je Sarajevo deset puta u životu bilo usput, uvijek ostane sumnja da niste vidjeli dovoljno, da niste ušli duboko u kapilare ovog grada, koji se neprestano prelama između historije i sadašnjosti, uz neizostavni humor koji iskrsne kad se najmanje nadate.

Kao i svaki grad koji je živio burno, Sarajevo vas dočeka raširenih ruku, ali i s tihim podsjetnikom da se ovdje sve doživljava dvaput - jednom očima, drugi put srcem.

Teoretski, Sarajevo možete istraživati od Ilidže prema Baščaršiji, što i jeste najlogičnije jer mi imamo jednu glavnu ulicu s koje se račva sve ovo manje bitno, ili ako želite – više naseljeno. No, odakle god krenete i gdje god vam krajnja destinacija bila, doći ćete do Sebilja. Na prvi pogled je to drvena kućica iz koje teče voda, ali za Sarajevo je mnogo više. Sebilj je nešto kao orijentalni svjetionik usred najpoznatije sarajevske razglednice.

U tom Sebilju je nekako i suština Sarajeva, mjesta u kojem su svi dobronamjerni putnici bili dobrodošli, uvijek i oduvijek. Jer, sebilj je arapska riječ koja znači zgrada na putu u kojoj ima vode, fontana posebnog oblika na trgovima, na kojoj je sebiljdžija zahvatao vodu iz korita i besplatno napajao žedne. Metafora Sarajeva ako baš hoćete.

Eh, tu kod Sebilja osjetićete nešto što je opet vrlo specifično za Sarajevo. Iz jednog ćoška dopire miris kafe (one prave, bosanske, guste, koja se ćejfi), iz sokaka preko puta tiho će odzvanjati udar kazandžije dok pravi neki bakreni sahan, a sa centra trga kojim dominira baš Sebilj, začuće se klepet golubijih krila. Ova ptica je davno zauzela centar Baščaršije i svi napori da je se odvrati od kakanja na objekte i turiste nisu uspjeli. Pa su sada tu kao simbol grada. Možete ih čak i hraniti iz ruke.

Tu, na baščaršijskom trgu, da samo sjednete i gledate ljude, prošlo bi vam pola dana. Što je u Sarajevu i posebna životna disciplina – oduzimanje vlastitog vremena. Sjedite i pijte kafu, gledajte okolo i slobodno zamolite konobara za cigaretu, neće vas odbiti (a za vanjskim stolovima smijete pušiti bez problema).

Iako je nekakav općeprihvaćeni nadimak Sarajeva evropski Jerusalem, to mnogi shvate kao tek usputnu opasku. Iznenađujuće je koliko, ustvari, novi turisti ostanu zapanjeni kako to u Sarajevu sve funkcioniše. Na području cijele šire regije Sarajeva, naime, skladno žive crkve do džamija.

To je, dakako, najočitije u centru grada, gdje u radijusu od 200 metara možete posjetiti i najveću pravoslavnu crkvu u gradu, Sabornu crkvu Presvete Bogorodice; najveću džamiju – onu Gazi Husrev-bega (kolokvijalno, Begovu); Katedralu Srca Isusova – najveću katoličku bogomolju u Sarajevu; te Aškenašku sinagogu, treću po veličini u Evropi.

Lijepo je to sve na papiru, reći ćete. Ali, eto, dođite i uvjerite se - sve to djeluje potpuno normalno. Jer to i jeste normalno. I trebalo bi biti tako svugdje na svijetu. Sarajlije će vam čak i dobro zamjeriti ako ih pokušate uvjeriti da je neki drugačiji sistem suživota bolji.

Gazi Husrev-begova džamija i Sahat-kula održavaju ritam starog dijela grada, dok Katedrala Srca Isusova i Saborna crkva unose onu tišinu kamena koju osjetite čim zakoračite unutra. I sve to zajedno ne pravi nikakvu dramu, nikakav spektakl - stvar je toliko prirodna da tek kasnije, kao i većina tih nekakvih činjenica o Sarajevu, kad ih se prisjetite, shvatite koliko su, zapravo, fascinantne.

Sarajevo je onaj grad koji vas, htjeli ili ne, podsjeti da je kroz njegove sokake prošlo više epoha nego što biste pretpostavili. Latinska ćuprija izgleda kao običan most, ali znamo šta se tu desilo 1914. Odmah pored mjesta gdje je ubijen austrougarski prijestolonasljednik imate i muzej u kojem možete saznati i neke fakte koje možda i niste znali, o tom ćošku koji je promijenio dvadeseto stoljeće.

Kada smo kod muzeja, Sarajevo ih ima mnogo, ali i mnogi od njih pate od problema finansiranja zbog političkog nesklada. Ipak je ovo Balkan. Ali, neka to bude i razlog više da ih posjetite i pomognete njihovo opstajanje, jer ono što čuvaju, zaista zlata vrijedi.

U Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine se vidi cijela historija naše države, od prahistorije do danas. Tu je i etnografska zbirka sa autentičnim enterijerima i nošnjama naših krajeva, dijelovi grobnica naših srednjovjekovnih kraljeva, fenomenalna botanička bašta koja očarava u proljeće, a tu je i Sarajevska hagada, jedna od najvrednijih jevrejskih vjerskih knjiga u svijetu.

Odmah do Zemaljskog muzeja BiH je Historijski muzej Bosne i Hercegovine, koji čuva naslijeđe iz starije i moderne historije ovog dijela Evrope. Nekada je to bio Muzej revolucije, a ostavština je lako vidljiva ispred i iza muzeja, gdje je smješteno partizansko oruđe korišteno u Drugom svjetskom ratu. U Historijskom muzeju BiH je stalna postavka posvećena opsadi Sarajeva koja je trajala 44 mjeseca, tri puta duže od opsade Staljingrada, a u prosjeku je 329 projektila ispaljivano na grad dnevno sa položaja agresora na brdima oko grada.

Sjećanje na opsadu je vrlo živo i u stanovnicima Sarajeva, ali i na ulicama i zgradama. Još se lako mogu naći ožiljci na fasadama, a svako malo na trotoaru naići ćete na Sarajevske ruže. To su vam posljedice detonacije granata na asfaltu, što paradoksalno obično liči na nekakav rascvali cvijet. Širom Sarajeva, ti ožiljci na asfaltu su ofarbani u crveno, kao vječna opomena da se to više nikome nikada ne desi.

Tokom opsade, zapaljena je i jedna od najljepših zgrada u Sarajevu, Gradska Vijećnica. U njoj je bila Nacionalna i univerzitetska biblioteka, te su tokom požara 1992. izgorjele i hiljade knjiga. Sada je Vijećnica obnovljena i sija starim sjajem, a u njoj se često održavaju izložbe i drugi kulturni događaji. Moguće ju je i obići uz kupovinu ulaznice.

Bitno je znati da stanovnici Sarajeva vole šetati i, kao što spomenusmo, ispijati kafe direktno na ulici. A za šetnju centrom grada vjerovatno je najadekvatnija Ferhadija, ulica kroz koju hodaju svi - turisti, studenti, gospođe što nose kese sa pijace Markale, penzioneri koji sve znaju o svemu i ne žure nigdje. Ferhadija vas, bitno je napomenuti, i vodi sa Baščaršije, ka modernijem dijelu grada, do tržnih centara i poslovnih zgrada.

No, prije nego se odmaknete daleko od Ferhadije, svratite i do Narodnog pozorišta, koje u Sarajevu postoji više od stoljeća. Tu se kontinuirano prikazuje kombinacija svjetskih klasika i modernih teatarskih predstava, od drama i opera, do baleta i mjuzikla. To je i dom Sarajevske filharmonije koja također djeluje cijelo jedno stoljeće. Pro tip – ako ste u Sarajevu za Novu godinu, pokušajte nekoliko dana ranije doći do ulaznica za tradicionalni Novogodišnji koncert koji se održava taman toliko ranije da stignete i na veliki doček koji Sarajevo organizuje svake godine. Uživaćete u muzici porodice Strauss, kao u Beču, samo u intimnijoj atmosferi.

Eh, sad ono bitno: ćevapi.

Ne postoji dvoje Sarajlija koji će se složiti gdje su najbolji, najukusniji, najveći, najtradicionalniji, naj ovo, naj ono. Možda i treba biti tako. Ukusi se razlikuju i prosto je nemoguće da se svima sviđa jedna te ista inačica neke hrane.

Ali, kako ja pišem ovaj tekst, a ne neko drugi, sebi ću dozvoliti slobodu da preporučim one za koje smatram da su jedini istinski sarajevski ćevapčići. Ne zovu se oni uzalud baš – ćevapčići, dok su ostali tek – ćevapi. Prave se samo od junetine i soli, i ama baš ničega više. Unutar ovog objekta o kojem govorim, nadomak Vijećnice, jednostavnog imena Petica, možete čak naći i certifikat nadležne ustanove koji to potvrđuje.

Petica, osim najboljih ćevapčića u svemiru, nosi i dozu nostalgije prema jednom Sarajevu kojeg više nema, a ono je bilo obilježeno Asimom Ferhatovićem Hasetom, legendardnim fudbalerom FK Sarajevo, koji je i pokrenuo ovu priču oko male mesne slastice sa roštilja. I to se da osjetiti čim kročite u objekat.

Naravno, ćevapa ima na Čaršiji k'o u priči, pa možete birati, svako po svom ukusu. No, ima i još nešto, što se teško igdje drugo nađe: ima aščinica. Aščinica je mjesto sa dnevnom ponudom tradicionalnih bosanskih gotovih jela, uvijek sezonskih i bogatih povrćem. U aščinici se jede najviše kašikom, mame čorbe – od begove do paradajz i tarhane, naše bosanske za koju se posebno sprema tjestenina. Svaka ima bosanski lonac, varivo od mesa i povrća tiho i dugo kuhanog, ima kolačića i ćufteta – i jedni i drugi se prave od mljevenog mesa, ali na različite načine. Sarmice u lozi i kupusu, razne dolme (punjeni paradajz, paprike, tikvice), specifične ovdašnje salate, sve je to vrhunac domaće kuhinje. Ima tu i pečenja i pite, jedino ćevapa nema, jer aščije kuhaju i to svakoga dana samo za svoje goste. I zatvaraju kada se sve pojede. One su jedna od onih ovdašnjih tradicija koje Bosna ljubomorno čuva, da svoje goste iznenadi i pokaže im kako Sarajevo nisu samo ćevapi i baklava, već specifičan okus koji je svojevrsni miks Orijenta i Mediterana. U ustima.

Baklava ima različitih, s orasima, lješnjacima, čokoladom, pistacijama, bademima, onih malih, srednjih i baš velikih, sa šlagom i sladoledom, ali pravi ljubitelji znaju: bosanska baklava je posebna slastica, a obavezan repertoar čine i kadaif i tufahija, naša razglednica. Dio su ovdašnjeg folklora, po njima se prepoznajemo.

Kada je u pitanju kafa, ili kako je mi volimo zvati kahva, onda nećete pogriješiti gdje god svratite, sve dok ste na Baščaršiji. Svi je prave isto, mada se kafe razlikuju. Ako baš želite onu koja ima specifičan ukus i miris, odaberite Dibek, u kojem se kahva pravi od svježe tucane. Da, tucane, a ne mljevene.

Velikom alejom

Sarajevo nije baš nekakva poznata destinacija za šoping, ali ako vam baš nešto zatreba, tu je nekoliko trgovačkih centara poput Aria Malla na Trgu djece Sarajeva, Sarajevo City Centra na Marindvoru i Alte prekoputa njega.

Ali, ko još dolazi u goste radi šopinga (osim Bosanaca i Hercegovaca)? Ako već odlučite posjetiti Sarajevo, zažalićete ako ne odete do neke od brojnih oaza prirode nadomak centra grada. Obavezna preporuka je Vrelo Bosne, jedan od najstarijih parkova u gradu, uređeno još u vrijeme austrougarske vladavine. Iz centra grada do Ilidže možete tramvajem, a onda prošetate do Velike aleje (svaki prolaznik će vam pomoći i uputiti vas u kojem smjeru da krenete). Ova aleja divljih kestena, posađena prije više od jednog stoljeća, vodi direktno do Vrela Bosne. Tu je zabranjen saobraćaj, te se obično pješači, ali možete unajmiti i fijaker koji će vas odvući do destinacije.

Vrelo Bosne je upravo ono što mu ime i govori – izvor rijeke Bosne koja protiče kroz pola države i po kojoj je naša zemlja dobila ime. Ovaj park prirode ima svoje prirodne rukavce, male simpatične mostove, labudove koji su tu domaćini, pa i restoran u kojem se možete okrijepiti.

Ali, sada kada ste pročitali sve navedeno, red je spomenuti i da Sarajevo, baš kao nijedan grad na svijetu, nije ništa bez svojih stanovnika. Mi, koji smo se tu rodili, tu i život proveli na onoj ili ovoj obali Miljacke, u starom ili novom dijelu grada, imamo neki specifičan sentiment prema Sarajevu.

Između sebe, svašta ćemo mu prigovoriti i mnoge mane naći. Faliće mu milion trotoara, kulture u saobraćaju, bolje klime. No, ako neko ko nije odavde prigovori Sarajevu, to nam neće baš lijepo leći i sigurno ćemo vas upitati šta to ustvari mislite.

Posljedica je to silnih nasrtanja na naš grad, opsada i terora. Ludi mađarski vojskovođa Eugen Savojski nam je u jednom trenutku historije cijeli grad zapalio, samo zato jer mu je to bilo usput. Sve to nam je izgradilo odbrambene mehanizme koji ponekad isplivaju.

No, nemojte se smesti: mi volimo naše goste sve dok nose dobro u srcu. To ćemo osjetiti i dati vam do znanja, vjerovatno vas pozvati i u svoju kuću na neki ručak ili barem kafu.

A ako shvatite da međusobno prigovaramo jedni drugima oko Sarajeva, samo nas pustite na miru. To je zato što želimo da budemo još bolji domaćini.