Čuvar Risnjaka: Miro se već trideset i dvije godine brine o šumi koja stalno mijenja lice
Nacionalni park Risnjak./Darko Tomas
Trideset i dvije godine rendžer je u Nacionalnom parku Risnjak. Miroslav Miro Janeš ovdje je došao kao mlad lokalni dečko, tražio je privremeni posao nakon što te godine nije uspio položiti prijemni ispit na Fakultetu šumarstva.
Na koncu je, puno kasnije, i diplomirao, ali je prije toga skupio puno terenskog staža, znanja ne samo o šumi, nego i o medvjedima, risovima, vukovima jer sve te godine Miro se nije maknuo s područja Risnjaka, usmjeren na zaštitu prirode.
"Ništa mi nije mrsko ovdje raditi, ovo nije posao kolotečine, ako vam nešto i pomalo dosadi znate da uskoro dolazi nova sezona, priroda traži nešto drugo i za kratko vrijeme imat ćete neke drugačije zadatke. Ovo je dobar posao", zadovoljno će.
Fotografije sa nadzornih kamera - Ris/
Što mu je za svih ovih godina bilo najinspirativnije, koji ga je posao u šumi veselio najviše?
Bez razmišljanja spominje riseve i medvjede.
Mršavo, izgladnjelo, onemoćalo mladunče risa pronađeno je 2017. nedaleko crkve svetog Martina u blizini Bribira. U prvi čas otpremili su ga u zagrebački zoološki vrt, u karantenu, tamo su se za njega pobrinuli. Stručnjaci su zaključili da ima šanse vratiti se u prirodu i tamo opstati.
No, Martina (ime je dobio po mjestu gdje je pronađen, crkvi Svetog Martina), koji nije imao majku, čovjek je trebao pripremiti, naučiti ga loviti i preživljavati u šumama.
Odlučeno je da će to napraviti u NP-u Risnjak.
Tamo su u međuvremenu izgradili jednostavnu nastambu za podivljavanje, prvu takvu u Hrvatskoj. Zapravo su ogradili prostor u kojem rastu četiri visoke jele, ne bi li ta nastamba bila što sličnija prirodnom okolišu, divljini u koju je spremnog i snažnog trebalo vratiti risa.
Složili su mu razna drvena penjališta, sve to na različitim visinama isprepleli granama, unutra je bilo i šuplje stablo, mogao se penjati i gledati van, uvlačiti u dublju drveta, potrudili se da mu stvore dojam realnog staništa u prirodi.
"Martina smo morali podučavati raznim stvarima", kazuje Miro.
Ali, kako podučavati risa?
Nacionalni park Risnjak.
Na fotografiji: Miroslav Jane, ranger.
/Darko Tomas
"Kontakt s ljudima morao je biti minimalan. Do nastambe smo dolazili samo nas dvojica, kolega i ja. A i kad bi došli, morali smo biti što tiši. Nismo smjeli govoriti, trebali smo se tiho kretati. Sve zato da se ne bi učio da dobiva hranu od ljudi, pa kad ga jednom pustimo na slobodu da ne bi prilazio ljudima u potrazi za hranom. Davali smo mu žive miševe, štakore, zečeve, u početku smo kantu sa životinjama spuštali kroz otvor.
A, kasnije smo te životinje stavljali u kutije pa ih nije mogao jednostavno uhvatiti, morao se potruditi. Tako je vježbao strpljenje i lov.
Životinje bi spustili kroz cijev, a on je morao čekati da izađu iz te kutije, znao je da su unutra, vrebao bi, bile su to razne cijevi, boce, drvena kutija..."
Nikada Martin rendžere koji su dolazili do nastambe i donosili mu hranu nije vidio. Pazili su da mu nisu u vidokrugu. Unatoč tome, ipak bi ih svaki put - osjetio.
"To se lako čitalo po njegovom ponašanju. Jer, osjetio bi da je netko došao, a nakon toga uslijedila bi hrana. Dok smo mi bili tamo on bi obično hranu uzeo među zube i šetao po gredi, pokazivao se, ali nije kretao s jelom dok mi ne bismo otišli."
Martina su, po uputama stručnjaka iz zagrebačkog zoološkog vrta, učili raspoznavati mirise.
"Skupili bismo jelenov izmet, stavili ga u nastambu, skupljali smo češere i kuhali ih u raznim čajevima, primjerice u kamilici, menti, pa ih bacali u nastambu."
Privatni album/
U blizini nastambe napravljeno je solište na koje su dolazile životinje. Tako se privikavao da vani ima živog svijeta, tamo je, primjerice, gledao srne.
"Taj je ris jako brzo rastao, uzbrdo je počeo izgledati kao pravi lovac...", s nešto nostalgije kazuje Miro.
Početkom veljače 2018. bio je spreman za život izvan kontroliranih uvjeta, za "stvarni" život.
"Došli su iz zoološkog vrta i interventnog tima, uspavali ga, stavili su mu GPS ogrlicu, otvorili smo otvor, mi smo otišli, a on je kasnije išetao u slobodu. Trenutak tog izlaska, kao i njegov boravak do tada, zabilježila je kamera."
Kako se osjećao kad je Martin, s kojim se na neki neobičan način povezao - otišao?
"Bio sam zapravo sretan jer uspjeli smo ga odgojiti, dati mu ono što je trebao. Veliki je uspjeh da smo ga uspjeli vratiti u prirodu i da je on tamo opstao.
A i znao sam da ćemo ga sad moći pratiti u prirodi, preko GPS ogrlice smo dalje nastavili pratiti kako se snalazi, kako se ponaša, što radi ..."
Sljedeća tri mjeseca ris se zadržao u području nacionalnog parka, pa su znali i gdje je i kako je.
"Obilazili bi njegovo područje, kad bi se par dana zadržao na istome mjestu, GPS je javljao, znali bismo da se tamo nešto zbilo. Ili je pronašao neki plijen ili mu je tamo sklonište... Otišli bismo vidjeti što je razlog tom zadržavanju. Najčešće je to bio plijen, kakav srndać... "
Je li se pribojavao mogućeg susreta s Martinom u šumi? "Naprotiv, nadao sam se da će se to dogoditi. Makar, znao sam da je ris silno oprezna životinja."
Potom je nadzirani ris krenuo prema Sloveniji, a signal se gubio.
Naposljetku je risova ogrlica posve prestala slati signale.
"Ne znamo ni gdje je, ni kako je završio", pomireno kaže Miro i dodaje: "Kolikogod se čovjek trudio, ne može mladunčetu životinje osigurati sve ono što mu može dati majka. Ona je ta koja najbolje može pripremiti svoje mladunče za život u prirodi. Ali, biti u blizini Martina, raditi stvari za njega, za njegov povratak u prirodu... meni je to bilo fascinantno. Baš mi je bilo veliko zadovoljstvo."
Risa je u prirodi sretao i prije i poslije priče s Martinom. Doduše, nikad ga nije sreo dok je hodao šumom, uvijek su to bili kratki susreti, ugledao bi ga iz vozila.
Kad je ogrlica prestala odašiljati signal, Miroslav kaže da ga je to pogodilo. "Bilo mi je žao da više ne znam gdje je i kako je. Ali, onda je vrlo brzo došao posao s medvjedima."
Sudjelovao je, među ostalim, sa stručnjacima u praćenju medvjedice Marije. Dvije i pol godine radili su nadzor njezina kretanja i ponašanja. Za to je vrijeme Marija promijenila osam do deset različitih brloga.
U trideset i dvije godine rada u NP Risnjak puno se toga promijenilo. Klimatske promjene imaju veliki utjecaj.
Šume u NP-u, budući da u njih nema ljudske intervencije, nisu samo divlje i lijepe, one su dobro ogledalo svih Scili i Haribdi radikalnih vremenskih uvjeta koje prođu kroz ovaj kraj. Ne morate duboko u šumu da biste vidjeli posljedice ledoloma iz 2014., ili što je stablima napravila orkanska južina 2019.
Velika je promjena i broj posjetitelja. Prije 30-ak godina ljudi je po Risnjaku bilo malo.
Danas se, kaže rendžer, osim sa životinjama bave i ljudima, a i zaštićeno područje parka puno je šire.
