Olimpijskim stazama oko Sarajeva: Tragom Vučkovih stopa

Stariji će, kao zlatno doba ovog grada, izdvojiti osamdesete. Naravno, period oko Olimpijade, početak 1984. godine. Sav svijet se slio u Sarajevo i na planine koje gordo stoje iznad te male, pitome kotline. Kotline koja je tada zasukala rukave i svijetu pokazala da su joj ruke, iako naizgled male naspram ranijih Innsbrucka, Grenoblea, Saporra, ipak žilave i spretne.

Danas, 42 godine kasnije, neki će reći da je grad izgubio olimpijski duh, a poprimio neko novo ruho. No, ko god to pomisli, treba proći ovim krajem i uvjerit će se da ga svugdje prati sjenka jednog stvorenja, nalik vuku, koji trči dvonoške, uspravno, noseći u jednoj ruci skije, okrećući se da vidi pratite li ga. Vidio sam ga i krenuo za njim. Ne staje da odmori, žuri da pokaže put. To je naš Vučko.

Kako opisati četiri olimpijske ljepotice? Daćemo im ljudske epitete kako bismo nekom ko možda nije nikada bio na Jahorini, Bjelašnici, Trebeviću ili Igmanu dočarali naše ljepotice.

Rumeni obrazi Jahorine

Jahorina bi bila mlada sportašica. U dobroj formi, uspuhana, na skijama, rumenih obraza od hladnoće. U tišini je radila, nije skretala puno pažnje na sebe, a kada je izašla pred ljude, osvojila je svu pažnju.

Pogleda oko sebe, ali ne pridaje previše značaja ničemu. Upravo se spustila niz stazu, izvela piruetu i izmamila aplauze i oduševljenje turista koji sjede u bašti planinskog kafića, tu odmah uz stazu.

Baš je tako na Jahorini. Sport je glavna aktivnost i razbibriga. Većina gostiju je tu zbog skijanja, sankanja ili snowboardinga.

Na Jahorini nas zatiče sunce, izmiješano sa ranije utabanim snijegom. Reklo bi se, savršen planinski dan.

Gosti su došli iz raznih gradova širom Bosne i Hercegovine, Srbije, ali i Rusije.

Instruktor skijanja Nikola Borovčanin kaže kako je Jahorina još Jugoslavija u malom.

- Dolazi procentualno isti broj ljudi iz svih država bivše Jugoslavije, dodaje.

Njegova kolegica Nina Petrović naglašava raznolikost ponude na ovoj olimpijskoj ljepotici.

- Svakako da je skijanje na prvom mjestu, ali imamo puno drugih zanimacija, kao što je posjeta vrhu planine. Imamo sadržaje i za najmanje skijaše, ali i afterpartyje. Svi mogu naći nešto za sebe, uvjerena je.

Gdje nas to Vučko dalje vodi? Pratimo ga, čini se da korača svojom starom stazom prema Bjelašnici.

Dama, stav i žar

Kako opisati Bjelašnicu? Može se reći da je ona zvijezda među planinama. To je ona dama po kojoj je vjerovatno nastao izraz slabi muškarci se boje jakih žena. Pametna je, uspješna, uzdignute glave, a istovremeno temperamentna, glasna i žestoka.

Neki su govorili da se pravi neosvojiva, a zadrže li pogled na njoj duže od sekunde, ostat će bez teksta. Mnogo je toga što ona skriva.

Koliko god čvrsta i nepredvidiva bila, istovremeno je raspoložena za ljude i društvo. Moderna je, ali umije i sa starijima i sa mlađima, mami i sportiste i šetače.

Sunca ima, kao i na Jahorini. Zato se nećemo zamarati brojkama, sadržajima i uspjesima turističke sezone. Uživat ćemo.

Iako puna naroda, Bjelašnica ima uvijek u rezervi kutak da se pobjegne od vreve i napune baterije. Neka me iskusni planinari isprave, ali moj je dojam da svako ima nešto za sebe, makar doći, posmatrati, šutjeti i udisati. Šetat ću, verati se uz stazu dok me ne izda dah. Kada mi dojadi, sjest ću i sa visine gledati u polje. Zaboravit ću na gradski asfalt, obaveze i digitalno doba. Sav svijet je danas na Babinom dolu.

Popeli smo se među skijaše, na vrh. Topla atmosfera, smijeh, džezve sa kafama i čajevima i priprema za dnevnu dozu adrenalina. Kao i na Jahorini, posjetitelji i domaćini na Bjelašnici raspoloženi su za razgovor.

- Nalazimo se na opservatoriju na Bjelašnici. Ovdje vam je Visočica, Treskavica je tamo, a vidi se i Velež. Ovo mi je šesti dan skijanja, nadam se da će svaki naredni biti ovako lijep. Ima moje raje. Skijanje je moj stil života, priča Džunejd Nišić dok pokazuje koje se sve planine mogu vidjeti sa vrha na kojem zajedno stojimo.

A da se svi posjetitelji osjećaju sigurno, brine Gorska služba spašavanja (GSS). Na Bjelašnici smo razgovarali sa pripadnikom GSS-a Kantona Sarajevo Suvadom Šubom.

- Mi smo ti koji prvi obiđemo sve i otvorimo stazu. Moramo dati odobrenje da bi skijaši izašli. Tek onda se pale šestosjed i ostali liftovi. Čitav dan smo na vezi sa ZOI-jem, zbrinjavamo unesrećene i rješavamo sve probleme na skijalištu, priča nam.

Broj akcija zavisi od dana.

- Danas nije bila nijedna, vikendima bude intervencija. Variranjem vremenskih uslova svašta se može dogoditi. Vrh planine je opasan i zato se prati iz minute u minutu. Iskusniji skijaši znaju šta je Bjelašnica, poštuju je i pridržavaju se pravila. Oni koji prvi put dođu, pitaju, objašnjava Šubo.

I on ukazuje na razliku između Bjelašnice i Jahorine. Bjelašnica je divlja, visočija i strmija.

Ipak, koliko god vremena proveli na Bjelašnici, uvijek bi makar dan duže. Koliko god skijanje, planinarenje ili šetanje izmorilo, uvijek bi da se još nešto proba. Na svu sreću, olimpijske planine nigdje nisu tako blizu kao ove naše.

Džentlmen koji prkosi vremenu

Bjelašnica ima divnog komšiju. Vremešnog, sa šeširom na glavi i džezvom pred sobom. Za svoje godine izgleda odlično. Vidiš mu po gestama da je u mladosti bio vraški šarmer.

Igman. Džentlmen koji je prednost dao Jahorini i Bjelašnici i smjestio se iza njih.

Ne poziva goste na sva zvona. Ima stalne. Od svih olimpijskih planina, Igman se čini kao da ima najviše priča za ispričati. Bilo snijega ili ne.

I kao dijete sam najčešće dolazio na Igman. Porodični izlet, šetali smo, igrali fudbal, pozicionirali se ispod nekog bora i plandovali. Nisam odavno dolazio, posljednji put sam bio s ocem, koji već dugo nije tu. Sada me pomalo strah zakoračiti i pogledati šta se sve promijenilo. Ili je ipak sve isto, netaknuto, pa će uspomene oživjeti?

Okrećem se oko sebe, imam dojam da mi planina govori: "Dobro došao nazad, opusti se i uživaj". Na Malom polju velika grupa penzionera. Blago uspuhani, nasmijani, svakim svojim gestom pokazuju radost.

- Gdje penzioneri dođu, tu sunce zasija. Mi smo zaslužili da nas sve lijepo prati. Još da malo vlasti misle na nas, gdje bi nam bio kraj, uz osmijeh kaže gospođa Enisa.

Za njom idu dvije vesele prijateljice - Ana Džindo i Sabina Karasalihović.

- Ne mogu vam opisati ovaj dan i ovu ljepotu. Ošamutio me čisti zrak. Omladino, dođite, makar na dva sata, odmah ćete biti veseli i raspoloženi. Ja bih sad mogla zaplesati, radosna je gospođa Ana.

Njena prijateljica Sabina planira kako češće dolaziti. Ostatak grupe zastao uz jedan improvizovani štand. Tu bračni par prodaje domaće čajeve, povrće, priglavke koje je sam ispleo. Pričaju o svojim proizvodima. A ko će odoljeti kada čuje za šta je sve čaj od maslačka dobar?

- Sve je domaće, ništa vještački. Proizvodi su sa planine, odavde. Maslačak je dobar za sve. Pa i za najgore bolesti, tako sam čuo. Lincura se pokiseli u rakiju ili u vodu, objašnjava gospodin.

Kolega mi maše da se popnem do livade, odakle se čuju smijeh, razgovor i pjesma.

- Hajte, momci, bujrum, zovu nas starija gospoda.

Namjestili su stol, rasklopili stolice, iznijeli piletinu, kukuruze, sok i rakiju. I uživaju.

Zato volim Igman. Ovakav prizor sam tu mogao vidjeti i prije 20 godina i danas. Podsjetio me na društva u koja me otac vodio - isti smijeh, ista meza, isti užitak.

Damir i ja sjedosmo s njima. Sat prođe kao pet minuta. Šale, smijeh, malo o poslu, o Sarajevu, prezimenima... Razmijenismo brojeve, da im pošaljemo koju fotku, a i oni nas da zovu kad se budu opet okupljali.

Nego, gdje je nestao Vučko?

Dobričina i hroničar Sarajeva

Danima kasnije, zaputio sam se žičarom na Trebević. Udahnuti, osluhnuti, razgledati okolo. Vidjeti čeka li me Vučko.

U gondoli sa mnom otac i sin. Dječak zapitkuje šta je šta, a otac mu šaljivo odgovara.

- Vidiš ono brdo? Tamo koza pase pod ručnom. A ondje dolje, u Sarajevu, sunce se vraća u maju, šali se otac.

Trebević je poseban, jedna od onih legendi koja poznaje svakoga u Sarajevu. I svi ga znaju. Sjeća se slavnih dana, Olimpijade, ali i opsade, pamti bolje dane, prisjeća se ko je šta svirao i kako dernečio uz bob-stazu, gdje se koji sarajevski laf prvi put zaljubio, gdje je koji sportista dolazio da trči i koja je sve krema koračala njime.

Iako nosi brojne rane, veseo je, karizmatičan, još beskrajno šarmantan. Turisti ga posebno vole. U svako doba dana, sedmice, mjeseca ili godine, ima ih na Trebeviću.

Šetajući, susrećem dvojicu državljana Turske. Cengiz i Ekin su momci iz Izmira. Na Trebeviću su prvi put.

- Nevjerovatno je kako za tako kratko vrijeme stignete iz centra grada u ovakvu prirodu i ljepotu, ibreti se Cengiz.

Razumijem ga. Posljednjih godina i sam sam najviše na Trebeviću. I svaki put me iznova iznenadi nečim novim i veličanstvenim.

Čuo sam iz priča da je svoje gnijezdo na Trebeviću svio suri orao. Ali se nisam nadao da ću ga vidjeti, tu tik pored Sarajeva. Izletio je brzo iz krošnji, pružio velika i moćna krila i jednako brzo nestao. Stao sam i pokušao u glavi usporiti snimak, sretan što nisam ni trepnuo, jer bi bilo šteta propustiti taj nezaboravni trenutak. Nema te kamere koja ga može dočarati.

Jedna od mnoštva trebevićkih staza vodi ka Brusu, gdje se smjestilo više ugostiteljskih objekata. Ambijent je i za popiti kafu i za pojesti puru, uštipke...

Avanturisti biraju šumske staze, kojima zaista vrijedi proći tuda. Planinari će svojim putevima, a sladokusci se mogu popeti do Planinskog doma "Jure Franko". Neću vam otkrivati kakvi su pogled i užitak.

Vrijeme je da se vratim kući. Iza drveta vidim poznati lik. Smješka se i maše. Drago mu što sam obišao olimpijske ljepotice. Zna Vučko, bolje no iko, da Trebević, Jahorina, Igman i Bjelašnica dugo pamte, imaju puno svojih neispričanih priča, a u njegovom rukavu kriju iznenađenja. Da nas uvijek i iznova obraduju.