Zvjezdano ime na Bijenalu u Veneciji

Dubravka Lošić, najelitnije ime suvremene hrvatske likovne scene, na najelitnijoj smotri suvremene svjetske umjetnosti. Ova vanserijska umjetnica predstavlja Hrvatsku na predstojećem 61. bijenalu u Veneciji, najvećoj, najutjecajnijoj i najdugovječnijoj svjetskoj izložbi.

Najbolja u ovom dijelu svijeta, zablistat će punim sjajem na ovoj izložbi svih izložbi i demonstrirati snagu superstara na globalnoj razini. To neće biti upoznavanje već prepoznavanje. Art koji stvara Lošić govori o univerzalnoj ljudskoj sudbini. Nepogrešivo prati ritam i registrira duh vremena.

49 radova

Nacionalni paviljon Republike Hrvatske na 61. Venecijanskom bijenalu smješten je u palači Zozzi Galeoni, renesansnom zdanju iz 15. stoljeća, venecijanskom sjedištu UNESCO-a. U dvorištu palače, njezinom trijemu i dvorani Codussi prvog kata bit će postavljena instalacija pod nazivom “Potaknuta strahom i ljepotom” (engl. Compelled by Fright and Beauty). Uključuje ukupno 49 radova nastalih u razdoblju od 1986. do danas iz 7 ciklusa, od kojih će neki u Veneciji biti pokazani prvi put.

Povjerenik hrvatskog nastupa povjesničar umjetnosti Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, otkriva da je predložio Lošić za sudjelovanje na predstojećem likovnom Bijenalu u Veneciji nakon njezine izložbe u dubrovačkoj tvrđavi Bokar prošlog ljeta, gdje je također spajala vanjski i unutarnji prostor pokazavši da se apsolutno dobro prilagođava bilo kojem prostoru iz bilo koje epohe.

Spomenuta izložba “Libertas Bells” (engl. Zvona slobode), podsjetimo, u rodnom gradu umjetnice Dubrovniku, na čudesnoj tvrđavi Bokar iz 15. stoljeća, ostaje upamćena ne samo po perfekciji spoja najmisterioznije tvrđave Dubrovnika i bezvremenog arta, nego i po podatku da je dan nakon otvorenja u samo četiri sata, u neprepričljivom stampedu, izložbu vidjelo 3.000 posjetitelja. Projekt, kako povjerenik službenog nastupa Hrvatske u Veneciji definira predstojeći spektakl koji je više od umjetnosti, sumira kompletan opus ove velike umjetnice kao reakciju na životnu traumu koja se nadvladava ljepotom umjetnošću i utjehom umjetnosti. To je ujedno i link s idejom ovogodišnje glavne teme Bijenala In Minor Keys (engl. U molskim ključevima).

Prema riječima povjerenika, multidisciplinarna, ambijentalna, prostorno i sadržajno specifična instalacija retrospektivno predstavlja sedam ciklusa umjetnice (“Libertas Bells”, “Rozarij”, “Morske psine”, “Tondo”, “Alba Albula”, “Imago anima”, “Kiše/Pariz”) od preko 50 ciklusa koji se gotovo 40 godina prepliću u njezinom radu. Kako se najavljuje, sve grupe radova bit će realizirane kao samostojeće instalacije. Ovdje treba reći: radovi Dubravke Lošić mogu stajati u svakom najprestižnijem muzeju na svijetu.

Poželjet će ih i najekskluzivnija galerija. Zašto? Zato što je to stvaralaštvo apsolutno raritetan fenomen u planetarnim okvirima. Lošić je suvremena umjetnica koja zaista pripada trenutku u kojem stvara. Sluti budućnost bez šlepanja na sadašnjost ili reminiscencije. Sto posto originalna, odmah prepoznatljiva. Bez uzora ili stilova kojima se priklanja. Iskrena vizionarka. Asketski ustrajna, nejverojatno snažna i izdržljiva. Jedinstvena po brojnim ciklusima radova na kojima radi godinama, a ima ih toliko da ih jedva uspijevaju prebrojati i najpedantniji teoretičari arta.

Ovim ciklusima se stalno vraća. Tako da je to umjetničko promišljanje u stalnom redefiniranju. Nove sekvence prepliću se kao u napetoj drami u kojoj se stiže do najvećih udaljenosti. Daleko, daleko, daleko... Čovjek odmah shvati što je bitno. Moćna umjetnost koja gledatelje dovodi u stanje transa. Pred sofisticiranim koncentratom “Kiše/Pariz” na Dubravkinim izložbama ljudi zaplaču. Donosi u sebi sve neizvjesnosti života današnjice. Pitaš se gdje su možda zapele one čežnje i nade. Umjetnost koja ide drito u povijest.

Od najnovijih radova koji će premijerno biti pokazani u Veneciji, Lošić u izjavi za Oslobođenje posebno izdvaja one iz ciklusa “Libertas Bells” i “Rozarij/Ružičnjak”. Povjerenik hrvatskog paviljona u Veneciji Franceschi ukazuje da se naziv “Potaknuta strahom i ljepotom” odnosi na ono što je prošao Dubrovnik, grad u kojem se autorica rodila, provela veći dio života uključujući i vrijeme opsade početkom 90-ih godina prošlog stoljeća.

Među herojima obrane Dubrovnika od srpsko-crnogorske agresije je i slikarica Dubravka Lošić. Nakon diplome na zagrebačkoj Likovnoj akademiji neposredno uoči rata vraća se u rodni Dubrovnik, gdje ostaje u najtežim danima njegove novije povijesti. Radi na dubrovačkoj Montovjerni pod agresoriskim granatama, uz svjetlost svijeća. Hrabro izlaže u napadnutom, ranjenom Dubrovniku, Gradu pod zaštitom UNESCO-a. Ohrabruje i daje snagu Dubrovčanima koji pate bez vode, hrane, struje i ginu u blokiranom gradu na očigled cijeloga svijeta.

Dubravkina djela iz ovog perioda spadaju među najautentičnija, danas antologijska sjećanja Grada u opsadi, strepnji, gubicima, nemoći. Ovim ratnim ciklusima, danas povijesnim, teoretičari umjetnosti će se tek detaljnije baviti. Odvažnošću i snagom svoje umjetnosti branila je i obranila Dubrovnik, jedan od najčudesnijih svjetskih i svakako najljepši grad Mediterana. Radove iz ciklusa “Rozarij”, među ostalim, s velikim uspjehom pokazuje na samostalnoj izložbi u pariskom dvorcu Saint Barbe 1992. Svjetskoj javnosti dočarava što se zaista zbiva u Dubrovniku pod opsadom nadmoćnih osvajača.

Francuski likovni kritičari tada pišu da se već svrstala među najbolje suvremene hrvatske slikare. Časopis Nouvel art du Francais njezinu izložbu proglašava likovnim događajem u Parizu, a Lošić slikaricom tromjesječja u ovom središtu svjetskog arta. Zasipaju je ponudama za suradnju, pozivaju da ostane u Parizu. Sve ih odbija i vraća se svojem rodnom gradu, ratnim neizvjesnostima i artu.

“Ponudili su mi da ostanem u Parizu, nudili mi atelje, dobila sam pozive za izložbu u Torontu i Tokiju, ali ja sam bila potpuno opsjednuta povratkom i stalno sam gledala gdje su telefonske govornice kako bih zvala Dubrovnik. Moj izbor bio je drugi put, i nije mi krivo, jer danas imam divnu obitelj, supruga i troje djece, a sve bi vjerojatno bilo drukčije da sam tada ostala u Parizu”, rekla je slikarica u jednom od intervjua samo za čitatelje Oslobođenja.

Upravo radovi iz ciklusa “Rozarij” (1987 – 2025) lansiraju Dubravku Lošić u orbitu slave. To je ciklus po kojem je najpoznatija najširoj publici. Mnogi “Rozarij” smatraju uvijek atraktivnim i najzagonetnijim segmentom raskošnog opusa ove autorice. Ima snagu zaštitnog znaka i umjetničinog potpisa, pišu kroničari. “Rozarij” stvara u različitim materijalima i tehnikama, od tananog tekstila do bronce i aluminija. Simbolikom ruže zaokupljena je od početka 80-ih i studentskih dana. To je motiv, simbolika kojoj ostaje zauvijek vjerna.

Za instalaciju “Rozarij sv. Stjepana” u Labinu prije dvije godine radi više od 3.000 ruža. Dubravkini “Rozariji” su nepregledna zona aktualnih dvojbi, nemira i nada. Miks tajanstvenosti, nježnosti, ironije, romantike, humora. Zlatni rudnik teoretičarskih tumačenja. Traju do današnjega dana. Po jednima podsjećaju na ruže pune krvi, drugi u njima vide ruže koje cvjetaju i bez svjetlosti. Jer “ruža je bez onog zašto, ona cvjeta jednostavno zato što cvjeta”, kažu pjesnici, “Ruža je ruža je ruža je ruža”, citira se rečenica poznate galeristice, sve do poentiranja da Umberto Eco u knjizi “Ime ruže” ističe ključno: tko se smije, ne boji se.

Prirodno komplicirana, Dubravka Lošić je uvijek u potrazi za najtežim izazovima. Najspektakularnijim eksperimentima. Fanove je prije pet godina počastila jednodnevnom izložbom u prostoru nekad fancy, a danas napuštenog Hotela Grand u Kuparima. Lošić puno prije holivudskih producenata intuitivno otkriva potencijal i magiju Hotela Grand devastiranog 1991. i nikad obnovljenog, tako što u tom unikatnom ambijentu izlaže 8 grande triptiha iz ciklusa “Lapad” visine 2 metra. Lapadski vrhovi brda, čempresi. Tamnoća, mrklina. “Kod mene nikad nije onako baš opisno i doslovno”, otkriva.

Zaokupljena je vlastitim osjećajima, viđenjima i slikarskim načinom promišljanja. O ovom uzbudljivom 24-satnom prizoru snima i film, i to godinu prije nego što filmaši iz Hollywooda otkrivaju ovu lokaciju i na njoj oživljavaju storiju o slavnoj fotoreporterki američkog magazina Vogue u kojoj Grand Hotel “glumi” ruševinu iz 2. svjetskog rata.

Susret u depou

Lošić je godinama među glavnim promotorima dubrovačke likovne scene, kulturna institucija. U svojem nekadašnjem ateljeu u tvorničkoj hali bivše uljare Radeljević, u Gružu, organizira tradicionalne atrakcije zvane Susret u depou. Dubrovčanima otvara vrata prostora u kojem radi. To je koncept gdje se osjeti duh prostora i radna energija. Radovi funkcioniraju kao neformalna izložba, a ovi susreti u umjetničkoj radionici imaju more zadivljenih promatrača.

Iz skladišta nekadašnje uljare, atelje je morala preseliti u proizvodne hale bivše tvornice tekstila Trikop u predgrađu Blata na otoku Korčuli. Pakiranje i transport više tisuća radova traje mjesecima, šleperima, kamionima na relaciji Dubrovnik – Orebić, pa onda trajektom do Korčule. Nakon toga novi transporti radova, ali ovoga puta u Karlovac. Stvarno u rangu antičke drame: slikarica Dubravka Lošić živi i radi od 1990. u Dubrovniku, ali nema stalni atelje. Skromna, talentirana, samozatajna, pametna zvijezda arta daleko je od onih što sebe nazivaju celebovima i prešetavaju po red carpetima.

Ljubitelji umjetnosti, čitatelji subotnjeg dodatka Oslobođenja Pogledi dobro poznaju djela ova izvrsne umjetnice. Sa svojim darom i imaginacijom bila bi uspješna bez obzira na to gdje stvara. Kako kaže, u radu bez kompromisa najvažnija joj je podrška obitelji, supruga i troje djece, te odanih prijatelja. Uz autoricu Lošić i kustosa Franceschija, u hrvatskom timu su i Lukra Širok (asistentica projekta), Veronica Arevalo (fotografija) i Dominik Emanuel Horn (grafički dizajn). Venecijanski bijenale suvremene svjetske umjetnosti ove godine održava se od 9. svibnja do 22. studenog. Otvorenje hrvatskog paviljona najavljeno je za petak, 8. svibnja.