Žuđeni poziv na pobunu i mijenjanje svijeta

“U svijetloj pojavi Dimitrija Tucovića javlja nam se utjeha da ni na našim horizontima nisu sve zastave beznadno pale, i smrt Dimitrija Tucovića, kao i ona modra, tiha melankolična agonija Svetozara Markovića, događaji su koji stoje kao putokazi na početku našeg puta u civilizaciju.” Tako je svojedobno o Dimitriju Tucoviću mislio i pisao Miroslav Krleža, a rijetko je o kome iz srpske kulture pisao sa takvim uvažavanjem kao o njemu - citiram Krležinu: “...suprotstavljajući ga mnoštvu intelektualaca-nacionalnih ideologa, Krleža u njegovim socijalnohistorijskim analizama balkanskih konflikata nalazi i kulturu mišljenja i rješenja s kojima se nerijetko i sam očito suglašava...”.

Traganje za dramskom formulom

Autorski projekt “Srpskoj omladini, Dimitrije Tucović” redatelj Zlatko Paković inscenira upravo sa željom da današnjoj generaciji mladih ljudi - a oni su ti koji u ovom času, u gradovima Srbije protestiraju i traže povratak pravnoj državi - približi i obrazloži njegov život i djelo. I to kroz pozorišnu predstavu koja je, ustvari, kako sam navodi: “...traganje za dramskom formulom društvene drame u kojoj, činjenjem ili nečinjenjem, ovde i sada učestvujemo”.

Autorski projekt “Srpskoj omladini, Dimitrije Tucović”/Aleksandar Radovanović

Dvije su ključne historijske ličnosti koje nas vode kroz predstavu: sam Dimitrije Tucović (1881-1914), pravnik, političar, publicist i novinar, jedan od utemeljitelja Srpske socijaldemokratske partije, koji 1910. godine u Beogradu organizira Prvu balkansku socijalističku konferenciju, pokreće teorijski časopis Borba čiji je glavni urednik, autor više od 600 članaka u domaćim i stranim listovima. Drugi lik je Spasenija Cana Babović (1907-1977), revolucionarka, rođena u Lazarevcu, sudionica NOB-a, narodna heroina, na V Zemaljskoj konferenciji u Dubravi kod Zagreba, ona i Vida Tomšić izabrane su, kao jedine žene, među 22 člana u CKKPJ. Uz njih, tu je i otac Dimitrija Tucovića, prota Jevrem Tucović, od koga ćemo saznati također neke detalje o životu, odgoju i radu Dimitrija T.

Igra se na pisti, postavljenoj sred pozornice, po njoj se prvo kredom ispisuju imena Dimitrija Tucovića i Svetozara Markovića (1846-1875), socijalističkog mislioca, publicista i književnog kritičara, najistaknutije političke ličnosti srpske istorije XIX stoljeća, prvog teoretičara socijalizma i zagovornika demokratskog federalizma. Nakon što je tako ocrtao glavne koordinate ove sedamdesetminutne predstave, uvodi nas oštrim prologom direktno u ono što ćemo gledati:

“Građani i omladino ovog pokradenog i zagađenog grada, ovoj pozorišnoj predstavi prisustvujete na svoju odgovornost. To je odgovornost za sopstveno delo, a ne odgovornost za nedela drugih, koju ste navikli da nosite kao svoj teret. Lažu vas bankari i investitori - dobro! To im je posao - ali, lažu vas novinari, profesori, ministri, premijer i predsednik republike. Oni od vas očekuju samo jedno: da na njihove laži klimate glavom u znak odobravanja. Oni znaju da vi znate da vas lažu, ali im je potrebno to vaše odobravanje, kako biste za njihove laži postali odgovorni vi. Tako te tuđe laži odista postaju vaše”.

Suradnici u tom pozorišnom činu, koji uključuje Pakoviću tako dragu baštinu brehtijanskog teatra, ali i neskriveni politički aktivizam kojim se razotkrivaju licemjernost i opačina državnog poretka u kojem smo zatočeni, svatko u svom domenu doprinose ideji projekta: kompozitor Božidar Obradinović, scenografkinja Nevenka Šurlan, kostimografkinja Sonja Kotorčević, koreografkinja Irina Mitrović, dizajner svjetla Radomir Stamenković uz glumački ansambl - Lazar Maksić igra naslovni lik Dimitrija Tucovića, Jelena Cvijetić je Spasenija Cana Babović, protu Jevrema Tucovića, oca Dimitrija, donosi Uglješa Spasojević, uz njih, tu su Boba Stojimirović, Branimir Ranđelović, Ivana Nedeljković, Aleksandar Trmčić, Jasmina Anđelković i Ivan Gospavić. Kroz njihove role i replike Paković ispisuje čitav jedan mali univerzum socijalnih nepravdi, slika je to porobljenog i zatočenog svijeta radništva koje ni tada, u doba kada Tucović djeluje i beskompromisno se bori protiv zatečenog stanja, ali ni danas, ne živi u uslovima dostojnim čovjeka, njegovog dostojanstva i neotuđivog prava na rad.

Odjeveni u odore seljaka, uniforme vojnika, radničke mantile, svešteničke halje, skupa odijela tajkuna presjek su svijeta koji nas okružuje, svijeta koji se bori za svoja prava, ali svijeta bezobzirnih uzurpatora pred kojim mali čovjek, ako se ne pobuni, nema što tražiti. A pobuna protiv tog izrabljivanja i potlačenosti u samoj je srži djelovanja Dimitrija Tucovića jer, kako ga opisuje Spasenija Cana Babović na samom početku predstave: “...On je bio živi ideal društvene pravde, bez koje nema čovečnosti. Čovečanstvo može da postoji i bez čovečnosti, ali bez nje, čovečanstvo postoji kao što postoji kamen. Kako lepo kaže Čika Jova Zmaj: bedno je kad čovek sahranjuje svoje ideale, ali je veličanstveno kad ideali sahranjuju svog čoveka”.

Taj dramski iskaz upotpunjen je songovima, oni su onaj tako žuđeni poziv na pobunu i mijenjanje svijeta:

Nabrusimo kose, čas već dozreva,/svete žetve evo stiže sudnji dan,/nabrusimo kose, ostvarimo san.

U predstavi će se pojaviti dječak koji se želi obratiti javnosti, koja postaje njegova jedina prava igračka i on joj se obraća, ali kao predsjednik Republike Srbije kaže: “Kao predsednik Republike, podnosim prokletstvo bogatstva i moći da biste vi imali priliku da umrete kao časni ljudi”. Takvim satiričnim i oporim žaokama protkana je cijela predstava, kao, recimo, u petom songu, nadahnutim, naravno, Brechtom: Oj, Srbijo, oj, bleda majko,/kako uprljana sediš, kako uprljana sediš,/kako uprljana sediš/među narodima, među ukaljanima,/padaš u oči/Oj, Srbijo, oj, bleda majko,/Ala su te udesili tvoji političari,/ala su te udesili tvoji političari,/da među narodima sediš kao ruglo, kao užas,/Srbijo.​

Sotona se ovdje krsti

Kako bi ojačao osudu vladalačkog i bogataškog sloja, poslužiće se i varijacijama na tekst Miroslava Krleže:

“Strašno je neprijatno živeti danas po ovim vašim civilizacijskim normama, strašno je gledati ovakva preparirana lica u pozorištu koje nije pozorište, u predstavi koja nije predstava, i na ulicama buljuke nezaposlenih muškaraca i žena, koji ne mogu ni proviriti u pozorište, jer su osuđeni jedni drugima da vade oči i glođu kosti, i jedni druge da optužuju za svoju nesrećnu sudbinu, dok se prihodi gomilaju u dvorcima političara, tajkuna i crkvenih siledžija. Sotona se ovde krsti, dok u krvavog Boga niko više ne veruje, napravivši sebi boga od religije, od nacije i od profita”!

Tom kaosu i besmislu Tucović se suprotstavlja svojevrsnom poslanicom, njome poručuje:

“Ali ja, Dimitrije Tucović, i u ovom groznom vašem ciničnom dobu, i mrtav znam da ljudi, ipak, ne mogu bez ljubavi. A prave ljubavi nema bez ljubavi za slobodu, kao što nema ideala bez ideala socijalne pravde. I nema većeg zadovoljstva nego za njega živeti, za njega se boriti. Usprkos svemu, pojaviće se u Srbiji devojke i mladići koji će želeti da vole, i koji će znati da je prava ljubav samo ljubav onih koji se najpre zaljube u slobodu. I dolazi dan kad će Srbija opet biti u rukama naroda”.

I, kako i priliči manifestnom teatru, predstava završava budnicom: Vostani Serbie! Davno si zaspala, u mraku ležala,/sada se probudi!/Vostani Serbie! Davno si zaspala, u mraku ležala,/sada se probudi!/Sad se probudi!/Sad se probudi!/Sada se probudi!

Viktor Ivančić, jedno od kultnih imena u novinarskoj branši, u jednom razgovoru napominje: “Ako nije u funkciji otpora, za mene novinarstvo nema bogzna kakvog smisla”. Tako na kazalište gleda Zlatko Paković - ako se ne opire uhodanom stanju stvari, bolje da ga nema. Jer, kako sam kaže: “Pozorište je potencijalni prekid poretka. Zato su sve snage poretka usmerene na pripitomljavanje i dresiranje pozorišta”.