“Zločin i kazna” u režiji Jerneja Lorencija: Istraživanje pojma zločina

“Što se tiče Vaše namjere da dramatizirate moj roman, naravno, potpuno se slažem; štoviše, moje je pravilo da nikad ne sprečavam ovakve pokušaje. No ipak, moram primijetiti da slični pokušaji gotovo nikad nisu uspijevali, barem ne potpuno. Postoji nekakva tajna umjetnosti zbog koje se epska forma gotovo nikada neće moći pretočiti u dramsku. Čak vjerujem da za različite forme postoje odgovarajuće pjesničke ideje, tako da se jedna misao nikada ne može izraziti u formi koja joj ne odgovara...”

Pomaknuta stvarnost

Citat je to iz pisma F. M. Dostojevskog (1821 - 1881) kojim znameniti romanopisac odgovara kneginji Varvari Dimitrijevni Oboljenskoj na njezin upit da li bi smjela dramatizirati roman “Zločin i kazna” (1866), nekoliko godina nakon što je tiskan. Pisac je nedvosmislen i jasan: slobodni ste pokušati, ali ne vjerujem u uspjeh - osim ako tom dramatizacijom, poučava je Dostojevski, što je više moguće preradite i izmijenite roman, odnosno sačuvate od njega samo jednu epizodu koju biste pretočili u dramu, ili, nakon što uzmete osnovnu misao, potpuno promijenite siže...

Detalj iz predstave "Zločin i kazna"/HNK Zagreb/

Jernej Lorenci i njegov tim (dramaturg Dino Pešut, adaptacija teksta redatelj, dramaturg i ansambl predstave, skladatelj i autor zvuka Branko Rožman, scenograf Branko Hojnik, kostimografkinja Belinda Radulović i glumice i glumci: Alma Prica, Ksenija Marinković, Iva Jerković Oreški, Milan Pleština, Luka Dragić, Igor Kovač, Tea Ljubešić i Ivan Grlić) opredjeljuju se za istraživanje pojma zločina, njime predstava i počinje. Međutim, ne kako bismo to uobičajeno očekivali u nekoj inscenaciji. Lorenci, naime, nije sklon klasičnoj teatralizaciji; predstavu gradi radiofonski, kao da slušate neki radioroman ili radiodramu. Glumice i glumci, pedantno, navodeći broj stranice romana (prijevod Tatjana Radmilo), pripovijedaju što se na tim stranicama zbilo, uvodeći nas tako u sam sadržaj predstave koju izvode na gotovo praznoj sceni. Pa slušamo, kao u nekoj pomaknutoj stvarnosti, u nekoj bezvremenoj zoni sumraka, kao da se nalazimo u nekoj čudnoj, neobičnoj čitaonici, opis onoga o čemu Dostojevski piše:

“…Ni časka više nije smio čekati. Izvadi sjekiru, zamahne objema rukama, jedva znajući za sebe, i gotovo bez napora, gotovo makinalno, spusti ušicu babi na glavu. Kao da uopće nije uložio u to ni trunku snage. Ali, čim je spustio sjekiru, nadođe mu snaga. Starica je, kao i uvijek, bila gologlava. Kako je bila niska rasta, pogodio ju je u samo tjeme. Nije bilo sumnje da je mrtva…”

To je prvo ubojstvo, njime predstava počinje, a odmah potom događa se i drugo, stradati će polusestra stare lihvarice, nesretna Lizaveta:

“…On nasrne na nju sjekirom: njoj se usne iskrive žalostivo, kao u sasvim male djece kad se nečega uplaše pa se zagledaju u ono što ih plaši i spremaju se da zavrište... Udarac ju je pogodio ravno u lubanju, oštricom, i odjednom joj prosjekao cijeli gornji dio čela, gotovo do tjemena…”

I tako predstava teče sve do kraja puna tri sata efektivne igre, redaju se i čitaju stranice romana, ali i dodaci iz drugih djela Dostojevskog. Recimo, odabrani fragment iz “Mladića” (1875), također se kao i glavnina događanja u predstavi, interpretira pred mikrofonom: “Osobna sloboda, to jest moja vlastita u prvom redu i nizašto drugo neću da znam. Nisam nikome ništa dužan, plaćam društvu porez, da me ne tuku, da me ne kradu, da me ne ubiju i nitko ne smije od mene tražiti više... Hoću potpunu slobodu! Zašto bih ja baš morao ljubiti bližnjega svoga? Recite mi zašto bezuvjetno moram biti plemenit?” Ili, odabrane misli iz romana “Poniženi i uvrijeđeni”: “…Svijet postoji za mene i zbog mene i cijeli svijet je za mene sazdan. Ja sam se već odavno oslobodio svih utega i dužnosti... Zacijelo znam da je u temelju svih čovječijih vrlina najveća sebičnost. I što je nešto kreposnije, više sebičnosti sadrži…”

Navode se i odlomci iz “Bjesova” (1871/72). A treći sat izvedbe počet će sa nekim od ključnih pitanja romana i predstave. “Mogu li prekoračiti ili ne mogu? Hoću li se usuditi sagnuti i uzeti, ili neću? Jesam li ja drhtava tvar ili imam pravo? Jesam li ja uš i ništa drugo? Jesam li ja pokvareniji i gadniji od ubijene uši? Čega se imam stidjeti pred samim sobom? Što sam ja? Što znači riječ zločin?” Gotovo kao neki mali i pomno sročen kompendij o Dostojevskom, s mnoštvom ulaza u njegov romansijerski opus - ali na pozornici pretvorenoj u specifičan radiofonski sustav.

Komad u režiji Jerneja Lorencija/

Kolektivno pričanje priča

U programskoj knjižici predstave Lorenci će istaknuti:

“Duboko suosjećam sa Raskoljnikovim, s okolnostima u kojima živi, s vanjskim svijetom i hipersenzibilnim unutarnjim svijetom koji ga određuje. Zanimalo me kako se ta dva svijeta miješaju i isprepleću rezultirajući nečim zastrašujućim... Volim pojam kolektivnog čitanja, pogotovo sada, u doba radikalnog individualizma. Dugo je čitanje bilo isključivo glasno, nikad se nije zbivalo u tišini i samoći, ispovijest je bila glasna i javna. Kazalište može biti sakralni prostor zajedništva”. A Dino Pešut dodaje: “Kolektivno pričanje priča u osnovi je naše zajednice, kulture pa i civilizacije. Nešto je lijepo u tome što su pisanje i čitanje usamljeničke aktivnosti. Mi uzimamo nešto što je u tome lijepo i prenosimo to u zajednički prostor, što je zaista povlastica”.

Stalno na tom tragu zločina kojim predstava počinje, u nastojanju da se razotkriju tajnoviti motivi što ih pokreću, sudbine i životi nekih od ljudi obuhvaćenih romanom. Tisućama kilometara daleko, u Bostonu, Massachusetts, USA, ali gotovo u isto vrijeme, jedan drugi veliki mislilac, filozof, briljantan esejist i začudni pjesnik Ralph Waldo Emerson (1803 - 1882) o zločinu će zapisati: “Počini zločin i tlo će biti od stakla, počini zločin i izgledat će kao da je pao snijeg na tlo koji u šumi otkriva trag svake životinje: jarebice, lisice, vjeverice, krtice - ne možete opozvati izgovorenu riječ, ne možete izbrisati tragove, ne možete ukloniti ljestve koje vode do traga ili zaključka”.

Tim ljestvama možemo doprijeti i do skrivenih i zametenih tragova Raskoljnikova što ih ostavlja u predstavi “Zločin i kazna” u režiji Jerneja Lorencija, premijerno izvedenoj u zagrebačkom HNK-u prošli tjedan.