Zašto trebate pročitati Stoner Johna Williamsa: Roman koji boli više od tragedije i traje duže od velikih djela
Roman Stoner Johna Williamsa na prvi pogled izgleda kao književni paradoks. Već u prvim rečenicama autor gotovo obeshrabruje čitatelja, predstavljajući život Williama Stonera kao niz godina koje nisu ostavile nikakav trag u kolektivnom pamćenju. Stoner nije heroj, nije izuzetan um, nije čovjek koji mijenja historiju niti se upisuje u anale velikih događaja. Upravo u toj namjernoj skromnosti, u tom gotovo drskom odbijanju spektakla, leži razlog zašto je Stoner roman koji treba pročitati.
Williamsov tekst je radikalno ogoljen. Nema fabularnih obrata, nema dramaturških eksplozija, nema trijumfa koji bi zadovoljili čitateljsko očekivanje „smisla“ u klasičnom narativnom smislu. Život Williama Stonera teče linearno, gotovo ravnodušno, od studentskih dana do smrti u bolničkoj sobi. Upravo taj izbor čini roman snažnim književnim eksperimentom: autor piše protiv dominantne ideje da književni junak mora biti pokretač radnje. Stoner nije pokretač. On je svjedok. On je onaj koji traje.
Ono što roman čini izazovnim jeste Stonerova pasivnost. Njegov brak je promašaj, njegova roditeljska uloga ograničena i bolno nedovoljna, njegova profesionalna karijera sputana sitnim akademskim intrigama. Čitatelj se nerijetko zatekne u stanju frustracije, pa i bijesa. Stoner ne bježi, ne razvaljuje vrata, ne diže glas. On prihvata. I upravo tu Williams postavlja ključno pitanje: je li prihvatanje isto što i kukavičluk, ili u njemu postoji drugačija vrsta hrabrosti?
U tom smislu Stoner je roman koji traži strpljenje i spremnost na nelagodu. Williams nas primorava da gledamo kako se život odvija bez katarze. Ali upravo kroz tu odsutnost dramatike roman počinje govoriti o nečemu mnogo dubljem: o egzistenciji kao kontinuiranom činu izdržavanja. Stonerov život, lišen velikih pobjeda, postaje studija o postojanju koje ne traži opravdanje u vanjskom uspjehu.
U tom kontekstu posebno je važna Stonerova ljubav prema književnosti i podučavanju. Njegov odnos prema knjigama nije estetski hir niti profesionalna poza, već egzistencijalna potreba. Literatura mu ne služi kao bijeg, nego kao način da ostane prisutan u svijetu. Njegova zahvalnost što mu je „bilo dopušteno da podučava“ jedna je od najpotresnijih rečenica romana jer razotkriva koliko je strast prema znanju danas potcijenjena. Stonerova vjera u vrijednost učenja djeluje gotovo quijotovski, ali za razliku od Don Quijotea, Stoner ne zamjenjuje stvarnost iluzijom. On vidi vjetrenjače onakvima kakve jesu i ipak nastavlja dalje.
Roman se često tumači kao priča o stoicizmu, ali takvo čitanje ostaje nepotpuno. Stoner nije samo čovjek koji trpi. On je tih i uporan buntovnik. Njegov otpor nije glasan, ali je postojan. Kada se suprotstavi nepravdi u akademskom sistemu, on to čini svjestan posljedica. Ne traži pobjedu, već očuvanje integriteta. To je etika koja ne pripada herojskim narativima, nego svakodnevnom životu, gdje se većina bitaka vodi bez publike.
Jedan od najvažnijih razloga zašto treba čitati Stonera jeste način na koji roman mijenja percepciju vrijednog života. Williams nas tjera da preispitamo ideju da život mora biti „uspješan“ da bi bio vrijedan. Stonerov život je pun promašaja, ali nije lišen smisla. Smisao se pojavljuje u kratkim trenucima ljubavi, u predanosti poslu, u tihoj vjernosti vlastitim uvjerenjima. Roman tako postaje meditacija o onome što znači biti živ, a ne nužno sretan.
Završnica romana daje ovom tihom životu neočekivanu snagu, nije tragična u klasičnom smislu, ali je duboko dirljiva jer zatvara krug života koji je bio svjestan sebe. Knjiga u njegovim rukama, posljednji fizički dodir s onim što mu je dalo smisao, simbol je otpora prolaznosti. Knjige su žive, i Stoner to zna. Zato njegov život, koliko god nevidljiv bio, postaje čin pobune protiv banalnosti i zaborava.
Stoner nije roman koji se čita radi uzbuđenja. To je roman koji vas tjera da zastanete i oslušnete vlastiti život. U svijetu opsjednutom spektaklom, Williams nudi tišinu. I upravo zato ovaj roman treba čitati.