Zašto trebate pročitati fikciju Thomasa Ligottija: Horor koji ne završava zatvaranjem knjige
Postoje pisci horora čije se knjige čitaju uz kafu i svjetlo, i postoje oni zbog kojih gasite svjetlo samo da biste osjetili tamu u punom kapacitetu. Thomas Ligotti pripada ovoj drugoj vrsti. Njegove priče nisu tu da vas prestraše brzim uzdasima, krvavim scenama ili napadima iz mraka. Ligotti vas ne straši – on vas tiho, uporno i precizno uvodi u čudno stanje postojanja u kojem je samo postojanje ono čega se treba bojati. Njegove knjige ne čitate da biste pobjegli iz stvarnosti. Čitate ih da biste shvatili zašto je stvarnost već dovoljno strašna.
Ligotti je američki autor koji od 1980-ih piše horor fikciju, ali ga nije lako staviti u isti koš sa ostalim piscima žanra. On je istovremeno i filozof i pripovjedač, pjesnik i pesimist, nasljednik Poea i Lovecrafta, ali s glasom koji je sasvim njegov. Njegov horor je kosmički, filozofski, apstraktan, ali u isto vrijeme konkretan do bola. Njegovi protagonisti su u pravilu otuđeni, izgubljeni, fragmentirani, ali upravo kroz njih dolazimo do srži njegovih opsesija: stvarnost je iluzija, svijest je prokletstvo, a ljudska egzistencija jedan veliki nesporazum.
Šta Ligottija čini jedinstvenim?
Prije svega, to što u njegovom pisanju nema spasa. Tu nema heroja, nema konačne pobjede nad zlom, jer je zlo svuda, svuda i nigdje. Ono čime se on bavi nije spoljašnja prijetnja, već unutrašnja spoznaja. Njegove priče odišu nihilizmom i anti-natalizmom, njegov svemir je hladan i indiferentan, a svaka priča djeluje kao misaoni eksperiment: šta ako je najgora stvar koju možemo spoznati - istina?
Ako ste čitali Lovecrafta i mislite da znate šta je kosmički horor, razmislite opet. Ligotti ide dublje, mračnije i tiše. Njegov horor nije glasna eksplozija već tihi raspad. Svaka njegova rečenica je gusto zasićena atmosferom, metaforama i tjeskobom, a često se dešava da ni sami ne znate šta vas tačno uznemirava dok čitate. Tek kasnije, kad ostanete sami s tekstom, počne da se odvija prava noćna mora.
Polazne tačke
Njegove najpoznatije zbirke, poput "Songs of a Dead Dreamer" i "Grimscribe", predstavljaju vrata u njegov svijet. U njima susrećemo snove koji ne prestaju, stvarnosti koje se raspadaju i naratore koji su zarobljeni u jeziku. Jedna od često korištenih tehnika jeste nepouzdan pripovjedač – osoba čija percepcija nije samo iskrivljena, već možda ni ne postoji. To stvara prostor u kojem se ništa ne može uzeti zdravo za gotovo. Vjerovati sebi je najopasnija stvar koju možete učiniti.
Zbirka "Teatro Grottesco" dodatno razvija tu estetiku, uvodeći apsurd, birokratski horor i klaune koji nisu smiješni. Tu se vidi i Ligottijeva opsesija radnim mjestima, korporativnim strukturama, besmislom svakodnevnog života. Njegov horor je moderan jer koristi naše savremene strahove: gubitak identiteta, rutina bez svrhe, sistem koji nas melje. To nije horor o duhovima, to je horor o excel tabelama.
Jedan od najpristupačnijih naslova za nove čitaoce jeste "My Work Is Not Yet Done", u kojem se isprepliće horor korporativnog svijeta i nadrealno osvetnički narativ. Ovdje Ligotti nudi malo više radnje, ali atmosfera i dalje ostaje zlokobna i klaustrofobična. Ako volite ideju da se pakao može nalaziti u kancelariji, ovo je vaša polazna tačka.
No, možda je najkontroverznije i najmoćnije djelo koje je napisao njegova nefikcionalna knjiga "The Conspiracy Against the Human Race". Ovdje Ligotti ne pripovijeda priču, već eksplicitno iznosi svoju filozofiju: svijest je greška evolucije, život je patnja, a ne-rođenje najbolji mogući ishod. U rukama nekog drugog, ovo bi zvučalo pretenciozno. Kod Ligottija, to zvuči kao zaključak koji ste odavno slutili, ali ste ga se bojali priznati.
Prelijepa proza
Naravno, čitanje Ligottija nije jednostavno iskustvo. Njegov stil je gust, njegove ideje teške, a njegovi svjetovi su zamršeni i nepristupačni. Ali to je i njegova najveća snaga. On ne piše za masu. On piše za one koji se usuđuju zagledati u pukotine stvarnosti. Ako ste ikada osjetili da je nešto "krivo" s ovim svijetom, Ligotti će vam pokazati da niste sami u toj misli.
Štaviše, njegova proza je prelijepa. Bez obzira na tamu, njegove rečenice su stilistički savršene, gotovo poetske. On zna kako da atmosferu stvori iz jedne riječi, kako da stvori osjećaj nelagode iz samog ritma jezika. Ligotti nije autor kojeg čitate u jednom dahu. Njega čitate polako, rečenicu po rečenicu, jer svaka od njih ima težinu.
Njegov uticaj je nemjerljiv. Od prve sezone "True Detective" do new weird pokreta, Ligottijeva sjena je prisutna gdje god se pojavi intelektualni horor. Inspirisao je pisce, reditelje, muzičare. Njegove ideje su prodrle u video igre, stripove, pa čak i filozofske rasprave o nihilizmu. I sve to bez velikog tiraža, bez komercijalne pompe. On je, i ostaje, kultni autor u najdubljem smislu riječi.
Dobrodošli u Ligottijev svijet
Zato, ako tražite horor koji nije samo zabava, nego iskustvo; ako ste spremni da se suočite sa idejom da su vaša najdublja pitanja možda zapravo najdublji strahovi – tada trebate pročitati Thomasa Ligottija. Njegove knjige vas neće utješiti. Neće vam dati odgovore. Ali će vam otvoriti vrata nečega što podsjeća na istinu. I ponekad, to je jedina vrsta horora koja zaista vrijedi, navodi se između ostaloga u tekstu darklongbox.com koji je poslužio kao osnova za ovaj tekst.
Dobrodošli u Ligottijev svijet. U njemu svjetlost ne postoji, ali zato tama ima nebrojeno nijansi.
