Violinista Valentin Șerban: Definitivno se vraćam u Sarajevo

Prije nekoliko dana ste imali solistički nastup na koncertu sa Sarajevskom filharmonijom, izvodeći neka od najpoznatijih djela na svijetu. Možete li s našim čitaocima podijeliti utiske?

- Četiri violinska koncerta iz Vivaldijevih “Godišnjih doba” još su potcijenjena od nekih muzičara, posebno onih koji ih nikada nisu svirali. Taj ciklus je fantastičan način da pokažete maštu i tehničke sposobnosti, a publika to jednostavno obožava. Sretan sam što ih uvijek mogu izvoditi.

Kako je publika primila koncert? Sala je bila puna, ulaznice su bile potpuno rasprodane...

- Mislim da je publika uvijek oduševljena Vivaldijem i ovaj put nije bilo izuzetka. Nama muzičarima je zaista važno da vidimo prepune sale i interesovanje za naš rad.

Od Brašova do Graza

Kako je bilo svirati sa sarajevskim muzičarima?

- Iskreno sam sretan što sam prvi put svirao u Sarajevu. Dočekan sam vrlo srdačno, a i muzičari i osoblje bili su divni i to mi je definitivno dalo želju da se ponovo vratim.

Možete li nam reći nešto o svojoj karijeri? Kako je sve počelo i šta je to što Vas je navelo da se zaljubite u violinu i muziku uopšte?

- Sa sedam godina počeo sam muzičko obrazovanje u lokalnoj umjetničkoj školi u Brašovu, Rumunija. Oko trinaeste godine upoznao sam divnog profesora koji mi je pomogao da shvatim da je to ono čime želim da se bavim cijeli život. Moj prvi solistički koncert bio je sa školskim orkestrom i sjećam se koliko mi se dopalo i koliko sam želio da napredujem kako bih što više nastupao.

Nakon završetka studija, upisao sam magistarske studije u Grazu, Austrija, ali sam uvijek osjećao da želim da se vratim kući. Uživao sam učiti i svirati sa vrhunskim muzičarima, ali na kraju dana želio sam da živim svoj život u Rumuniji.

I ne samo to - po povratku ste pokrenuli projekat “Eyes Wide Shut”, koji donosi muziku na neobična mjesta i mlađoj publici. Koji je značaj tog izuzetnog poduhvata?

- Ovaj projekat, zapravo, bio je solistički violinski recital u potpunom mraku. Osim toga, svirao sam u koncertnim dvoranama, ali i na najneobičnijim mjestima – u muzeju lutaka, napuštenom rudniku uglja, psihijatrijskoj bolnici i na mnogim drugim mjestima.

Șerban: U Sarajevu sam dočekan vrlo srdačno/Raisa Šehu

Bilo je to fantastično iskustvo za mene, jer je svirati sat u potpunom mraku prilično zahtjevno, ali i publika je bila potpuno uronjena u muziku bez ikakvih ometanja. Projekat je bio posebno zanimljiv mlađoj publici jer je predstavljen na nekonvencionalan način.

Bili ste i član ansambla Les Dissonances, kojim je dirigovao veliki David Grimal. Kako je to iskustvo uticalo na Vašu profesionalnu karijeru?

- Svirati u Les Dissonances bilo je najveće muzičko iskustvo u mom životu. Potpuno me promijenilo – način na koji gledam na muziku i način na koji sviram. Učeni smo da orkestar zavisi od dirigenta, ali to nije istina. Mi smo izvodili najzahtjevniji repertoar bez ijednog dirigenta, i to na najvišem nivou.

Naravno, to je veliki izazov za muzičare, jer svako mora znati partituru cijelog orkestra kako ne bi zavisio od dirigentskih znakova. To je, zapravo, kao kamerni ansambl, samo što na sceni imate 100 muzičara.

Bili ste i koncertmajstor u Filharmoniji “George Enescu” u Bukureštu – kako danas izgleda scena klasične muzike u Rumuniji?

- Bio sam koncertmajstor u Filharmoniji “George Enescu” nekoliko godina, ali sada se bavim samo sviranjem i predavanjem. Rumunska klasična scena se razvija. Postoje različite inicijative da se privuče publika, posebno mlađe generacije.

Nezainteresovana mladost

Ukupno gledano, koncertne dvorane imaju stalnu publiku, ali moglo bi biti i bolje. Ipak, mislim da postoje pozitivne promjene i nadam se dobrom razvoju u budućnosti.

Mi u Bosni i Hercegovini konstantno smo suočeni sa manjkom mladih umjetnika, posebice klasičnih muzičara. Postoji li dovoljno interesovanja za muzičko obrazovanje među mladima u Rumuniji?

- To je zaista problem i u Rumuniji. Djeca se generalno ne interesuju za muziku ni za kulturu. Postoji mnogo pokušaja da se privuku i edukuju mlade generacije, ali mislim da je jaz stvaran i dubok. Mnogi ljudi odbacuju klasičnu muziku zbog njenih društvenih standarda i etiketiranja.

Nažalost, mislim da je pad interesovanja za studiranje klasične muzike globalni trend i nisam previše optimističan. U ovom dijelu Evrope smo navikli da mnogo djece pohađa muzičke škole i da dobar dio njih izgradi karijeru. Ali to se mijenja i polako ćemo postati kao ostatak svijeta – ili će djeca imati muziku samo kao mali hobi, ili će uložiti mnogo i postati profesionalci.