U pisanju mi je važna sloboda stvaranja i gradnja priče izvan nametnutih okvira

Nedavno je u okviru izdavačke kuće Imprimatur objavljen Vaš roman “Čovjek vuk”. Ovo je Vaš prvi roman, kako je on nastajao, te šta je bilo inicijalno da nakon poezija i priča zakoračite u romaneskni tekst?

- Samo pisanje proze i jeste počelo pokušajima pisanja romana, s tim da me do sada nijedna tema nije toliko dugo držala u šaci kao ova, pa je većina tih pokušaja završila u formi kratke ili ne baš tako kratke priče. Roman mi je sam po sebi oduvijek bio zavodljiva forma, upravo zbog toga što zahtijeva slojevitost ne samo priče nego i teksta, pristupa tekstu, ali i mogućnost sagledavanja priče iz više perspektiva.

Sloboda i pregršt mogućnosti

Kad je riječ o ovom romanu, na ideju sam došla nakon što sam čula za slučaj ubojstva devetogodišnje djevojčice u Meksiku krajem devedesetih. Sam čin ubojstva, reakcije javnosti, kao i mitološki aspekt kojim su se pokušale prikriti stvarne okolnosti koje su dovele do tako okrutnog završetka jednog života toliko su me potresli da sam odlučila pisati o tome. No budući da nisam bila sigurna u to da li ću uspjeti vjerodostojno predstaviti sve što se dogodilo, uzela sam nešto dužu pauzu u pisanju. Kasnije, kad sam naišla na zvanične podatke o nasilju nad djecom u Bosni i Hercegovini, shvatila sam da uopće nismo svjesni koliko takvih priča ima u našem društvu i koliko smo blizu toga da uskoro čitamo skoro identične naslove kao i meksička javnost devedesetih. Upravo zbog toga odlučila sam ipak završiti roman.

Obično se autorice i autori Vaše generacije u našoj recentnoj književnosti odlučuju za prosede autobiografske fikcije, polazeći često od doslovnog ispovijednog ja. Vi, pak, gradite priču koja u trećem pripovjedačkom licu pristupa narativu, zašto ste se odlučili za ovu vrstu postupka?

- Kada sam radila na zbirci priča, pisala sam i u prvom i u trećem licu, ovisno o temi, atmosferi i samim likovima. Kasnije, kada sam već prestala promatrati te priče iz perspektive autorice, a više iz perspektive čitateljice, shvatila sam da mi je pripovijedanje iz trećeg lica uvjerljivije, nepristrasnije i ostavlja mi slobodu kreiranja, ali i interpretiranja priče bez ograničenja koja se često javljaju kod centraliziranog pripovijedanja opterećenog tuđim interpretacijama. U biti, iz trećeg lica priču mogu odvesti u nekoliko pravaca, ovisno o tome kamo sama priča želi ići, a da ni priča ni ja ne budemo zarobljene u subjektivnosti nepouzdanog pripovjedača i ta sloboda i pregršt mogućnosti jesu ono što volim u pisanju, ali i književnosti općenito.

“Čovjek vuk” je priča koja se na fantazmogoričan način dotiče pitanja zla u čovjeku. Ipak, koliko god se radilo o imaginarnom hronotopu sela Selvanto, u romanu se nedvojbeno naziru okviri nama poznatog svijeta, dakle, prostora nekadašnje Jugoslavije, sa svim njenim ratovima i poslijeratnim odbijanjima suočavanja sa tragičnim naslijeđem. Roman je tim tragom, zapravo, pripovijest o prešućivanju onoga što je očevidno i čega smo svi svjesni, ali ipak ne želimo to prihvatiti. Kako gledate na tu činjenicu i zašto Vam je bilo važno izmjestiti radnju romana na ovaj način?

- Ono što mi je iznimno važno u pisanju jeste sloboda stvaranja i gradnja priče izvan nametnutih okvira. U nekoliko navrata pokušala sam pisati o našoj stvarnosti iz ovdašnje perspektive, ali, nažalost, i trideset godina nakon završetka rata, još smo nacionalno i kulturološki podijeljeni i koliko god sam se trudila, bilo je nemoguće izbjeći sudar sa vlastitim i tuđim interpretacijama onog napisanog. Već po samom imenu likova mogli bismo ih svrstati u neku od nacionalnih kategorija, što zatim za sobom povlači čitavu lavinu povijesnih događaja, mjesta, zločina i sudbina koje bi bilo nepravedno zanemariti, ali koji bi samu suštinu priče preusmjerili u nešto sasvim drugo. S druge strane, još kao dijete bila sam fascinirana meksičkom kulturom, a kasnije i latinoameričkom književnošću koja je rušila granice država i stvarala jedan novi svijet u kojem je sve bilo moguće, ali utemeljeno u stvarnim društvenim problemima. Kako dugo pratim dešavanja i vijesti u BiH, ali i Meksiku, primijetila sam koliko smo, zapravo, slični: odbijamo “tuđe” vrijednosti da bismo zaštitili one tradicionalne, pričamo o obiteljskim vrijednostima kao temelju našeg društva, a ono što nazivamo odgojem djece, nerijetko je srazmjerno zlostavljanju, hvalimo se svojom religioznošću, ali religiju koristimo kao izliku za naše predrasude, prilagođavamo se stereotipnim društvenim ulogama da ne bismo došli u iskušenje da istinski živimo, a sučeljavanje sa stvarnim problemima narušilo bi iluziju života koju smo stvorili, pa odlučujemo šutjeti.

Šumić: Hvalimo se svojom religioznošću, ali religiju koristimo kao izliku za naše predrasude

Ono što se doima kao suštinska tačka ovog romana, odnosi se, prije svega, na jednu vrstu društvenog odbijanja da se prihvate zločini, bilo da su oni vezani za rat ili vrijeme mira, rekao bih da je ovdje posrijedi priča koja ukazuje na našu sklonost da transcendentiramo zlo kao nešto onostrano, a već samim naslovom se ukazuje da zlo jeste nešto što je svojstveno, prije svega, čovjeku kao takvom?

- Upravo tako. Mislim da je to izbjegavanje odgovornosti pogotovo vidljivo u našem društvu, gdje se u nekoj izvitoperenoj logici priznanje jednog ratnog zločina izjednačava sa negiranjem drugog, to jest prihvaćanjem zločina počinjenog od jedne strane automatski negiramo zločine počinjene nad njom i tako već godinama nešto tako užasno kao što je rat tretiramo kao utakmicu u kojoj je sve u apsolutima i gdje se odgovornost pojedinca ili grupe pojedinaca preinačuje u onu kolektivnu. Svatko za sebe želi vjerovati da je dobar i da nije sposoban za zlo i kad pričamo o zločinima u našoj sadašnjoj stvarnosti, fenomen dehumanizacije počinitelja je veoma čest. Svako malo naiđem na komentare poput “on nije čovjek, on je monstrum” ispod vijesti o femicidu ili nasilju nad ženama i djecom, gdje se branimo nekom vrstom disonance pritisnute logičkim slijedom: ako je on čovjek i počinio je užasan zločin, a ja sam također čovjek, onda sam ja jednak njemu i sposoban za takvo zlodjelo. Možda nam taj mehanizam ne dozvoljava da postanemo takvi, mada prije mislim da nam uporno potvrđuje da se čovječanstvo ne samo sada nego i stoljećima unazad, ne uspijeva odbraniti od poriva za generalizacijom, identifikacijom i posezanjem za krajnostima. S druge strane, to koliko su obični ljudi sposobni da naude drugom i na kakve jezovite načine kad im se ukaže prilika i kad dobiju odobrenje od “više sile” ili autoriteta, možemo vidjeti u svim ratovima i veoma je teško kasnije razbiti to uvjerenje da počinjeno ne može i ne smije biti opravdano. Dakako, mehanizam mitologizacije zla i distanciranja od zločina igra važnu ulogu u kolektivnoj i osobnoj svijesti, jer daleko smo od tog društvenog i evolutivnog stupnja koji podrazumijeva prihvaćanje vlastite slabosti, manjkavosti i zlobe, mnogi bi se u suprotnom slomili.

Posljednju deceniju postjugoslovensku književnost su obilježile autorice. Dojma sam da je sa te strane došlo do otvaranja mnogih važnih tema koje su u okvirima patrijarhalnog diskursa bile marginalizirane i nedostajale. Kako gledate na poziciju žene u ovdašnjoj literaturi, koliko su se te okoštalosti primata muškog promijenile?

- Drago mi je što u posljednje vrijeme imamo sve više ozbiljnih i dobro prihvaćenih knjiga domaćih autorica jer regionalna scena tek sada poprima obrise stvarnog stanja u našoj književnosti. Na “žensku književnost”, zaista ne volim taj izraz, ali poslužit ću se njime ovaj put, dugo se gledalo kao na eskapističke ljubiće vrlo oskudnog umjetničkog sadržaja, koji su tu da iznova i iznova ispričaju jednu te istu priču, a s druge strane su se ista ili slična djela muških autora doživljavala kao ozbiljna književna djela, umjesto da ih zajedno svrstamo pod kategoriju loše književnosti.

Izvan stereotipnih očekivanja

Sada su se autorice konačno izborile za svoj prostor na književnoj sceni i pokazale što nam je sve vrijeme, zapravo, falilo i da su žene itekako važne svjedokinje društvenih problema kad ih se pusti da egzistiraju izvan stereotipnih očekivanja, što dokazuju i kritika, ali i reakcije čitatelja. Unatoč tome, ono što se još nameće kao dominantno jeste monopolizacija nad književnim nagradama i udruženjima od muških autora i kritičara, gdje se žene još tretira kao prolazne pomoćne radnice koje se godinama moraju dokazivati ne bi li im se “dozvolilo” učešće u takvom književnom prostoru, s tim da mislim da je to obrazac koji se manje-više replicira u većini poslovnih i društvenih sfera.

Bavite se i književnim prevođenjem sa španskog jezika. Kakva iskustva u tom pogledu imate, koliko je posao književnog prevođenja vrednovan u našim okvirima i šta Vam je u pogledu prijevoda važno, odnosno kako se odlučujete koju knjigu prevesti?

- Prevoditeljski rad je nešto što se često zaboravlja kada govorimo o samoj književnosti, i sama sam dugo to zanemarivala sve dok se nisam ozbiljnije počela baviti prevođenjem i shvatila koliko je zapravo vremena, truda, sjedenja i istraživanja potrebno da bi se prevelo jedno djelo, jedna pogrešna riječ može puno toga promijeniti i također morate ostati dosljedni stilu, a opet prilagoditi tekst jeziku na koji prevodite. Nažalost, književnost je sama po sebi marginalizirana, tako da je prevoditeljski rad dvostruko gurnut iza zida i postoji u sjeni na koju rijetko obraćamo pažnju, a bez dobre organizacije i potpore, što i jeste slučaj kod nas, loši prijevodi će biti sve češći. Kad je riječ o mom izboru djela koja ću prevoditi, ono što mi je najvažnije jeste da je knjiga zaista dobra i da poznajem kulturu i povijesni kontekst zemlje iz koje je autor, jer smatram da prevoditelj na neki način i jeste drugi autor teksta i iznimno je važno da se može sa njim suživjeti kao i autor sa vlastitim tekstom.