U borbi za formu: o aktualnosti djela Thomasa Manna

Thomas Mann se već desetljećima smatra klasikom moderne evropske književnosti. Teško da postoji pisana kultura u kojoj ovaj autor nije preveden i u kojoj ne predstavlja referentnu tačku zajedničkog kulturnog nasljeđa. Kanonizacija njegovog djela dogodila se davno, još i prije Nobelove nagrade za književnost koja mu je dodijeljena 1929. godine; vjerovatno već nakon velikog uspjeha “Buddenbrookovih”, njegovog prvog romana, objavljenog 1901, s kojim je u neku ruku počelo književno 20. stoljeće na njemačkom jezičkom području. Vremenom je, usprkos politički kontroverznim lutanjima u periodu oko Prvog svjetskog rata, postao reprezentativna figura njemačke kulture - tu ulogu je svim srcem preuzeo i njegovao do svoje smrti, naročito u egzilu, kada je u brojnim efektnim istupima žestoko napadao nacionalsocijalistički režim. “Gdje sam ja, tu je i Njemačka”, reći će tako novinarima 1938. nakon dolaska u SAD.

Pisac bez nasljednika

Pa ipak, njegov status u njemačkim književnim krugovima ostao je začudno problematičan, i to u mnogim generacijama pisaca nakon Drugog svjetskog rata. U anketama koje su njemački mediji ili izdavači u redovnim razmacima provodili među piscima povodom raznih godišnjica Thomasa Manna reakcije su uglavnom bile ili suzdržane ili čak izrazito odbojne. U jednoj od takvih anketa, objavljenoj 1976. u utjecajnom književnom časopisu Text & Kritik, savremenim njemačkim autorima su postavljena tri pitanja: da li se danas zanimaju za Thomasa Manna, koliko je njegovo djelo utjecalo na njihov književni razvoj i da li je opravdana ocjena da je Thomas Mann glavni i jedini priznati reprezentant njemačke književnosti. Većina odgovora je bila distancirana, uglavnom negativna, a katkad ispunjena i agresivnošću pa čak i netrpeljivošću prema prethodniku koji je preminuo 20 godina ranije. Gotovo svi odreda su poricali da je Thomas Mann imao bilo kakav utjecaj na njih. Uglavnom su ocjenjivali da je predstavnik jedne “građanske epohe”, koja više ne postoji, da je njegov jezik bio odveć umjeren, klasičan, da teži uravnoteženosti, te da je kao takav “prevaziđen”. Kada bi mu i priznavali “majstorstvo”, onda bi, kao spisateljica Luise Rinser, požurili dometnuti da “on jeste bio majstor, ali nije moj majstor”. U svom romanu “Poništavanje” Thomas Bernhard je Thomasa Manna portretirao kao malograđanskog pisca koji je pisao za njemačke malograđane, a Arno Schmidt mu je zamjerio da je stilistički ostao u okvirima 19. stoljeća, te da za eksperimentalne iskorake, kao u ekspresionizmu, nikada nije imao ni zrno razumijevanja. Njemački germanista Peter Pütz je u jednom eseju, također iz 70-ih godina 20. stoljeća, bilansirao da postoji ogroman jaz između stepena reprezentativnosti i kanoniziranosti Thomasa Manna u njemačkoj kulturi i odsustva bilo kakvog djelovanja na savremenu njemačku književnost. Taj odbojan stav je ublažen početkom 2000-ih; to je vrijeme kad je emitirana veoma popularna televizijska serija “Mannovi” sa glumačkom ikonom Arminom Muellerom-Stahlom u glavnoj ulozi, u kojoj je u historiji porodice Mann komprimirano inscenirana sudbina njemačkog građanstva kao takvog. Nekoliko godina kasnije, izašla je i nova ekranizacija “Buddenbrookovih” koja je u ujedinjenoj Njemačkoj potrctala tu čežnju za kulturnim figurama koje će otjeloviti bolju stranu njemačke prošlosti. No, kod samih njemačkih pisaca novije generacije Thomas Mann je i dalje ostao bez nasljednika.

Svakako se ovaj status Thomasa Manna spisateljskoj zajednici može tumačiti kao karakteristični primjer onog “straha od utjecaja” koji je svojevremeno u svojoj čuvenoj studiji opisao Harald Bloom, često nastojanje umjetnika da zaboravi, potisne ili porekne učitelja ili autoritet kojem najviše duguje. No, ovdje su očito posrijedi i drugi razlozi.

Jedan od njih seže još u dekadentne početke Thomasa Manna. Ta fascinacija propadanjem jednog svijeta, vanvremenski ovjekovječena u porodičnoj sagi “Buddenbrookovi”, koja je svakako krajem 19. stoljeća bila epohalni fenomen, i koja je filozofski i naučno fundirana u djelima Arthura Schopenhauera i Friedricha Nietzschea (koji su već za mladog Thomasa Manna bili nesumnjivo veoma bitni) ili pak biološkim teorijama degeneracije, među kasnijim generacijama pisaca je izazivala nepovjerenje, a i temeljno je zbog sumnje na fatalizam odudarala od marksističkog poimanja povijesti, koji je tih godina osvajao svijest mnogih njemačkih intelektualaca. Ni podvarijante ovog kompleksa dekadencije, koje kod Thomasa Manna imamo u pripovijetkama o umjetnicima, naročito u noveli “Smrt u Veneciji”, a u kojoj se umjetnik Gustav von Aschenbach, slično kao Thomas Buddenbrook, grčevito bori protiv naleta destruktivne iracionalnosti i raspada forme, nisu nailazile na razumijevanje kod eksperimentalistički raspoloženih književnika narednih naraštaja, jer su upravo avangardistički pokreti pretežno težili oslobađanju stvaralačkih, ali i destruktivnih energija iracionalnosti. Ni otklon od iracionalnosti u “Čarobnom brijegu”, u kojem se Hans Castorp, rastrgan između zapadnjačkog prosvjetitelja Settembrinija i mističkog revolucionara Naphte, u glasovitom poglavlju o snijegu opredjeljuje za koncept uravnoteženog humanizma (“Čovjek zbog dobrote i ljubavi ne treba dopustiti smrti da ovlada njegovim mislima”), također spada u ovaj registar, kao i kasnija kritika umjetničke genijalnosti kao pakta s đavolom u “Doktoru Faustusu”.

Također, mnogi liberalni i ljevičarski intelektualci nisu oprostili Mannu njegovu političku esejistiku iz vremena Prvog svjetskog rata, kada je, naročito u “Razmatranjima jednog apolitičnog čovjeka”, razvijao tezu da je Veliki rat zapravo sukob između njemačke “kulture” i zapadne (francuske i britanske) “civilizacije”, pri čemu je pod kulturom herderovski podrazumijevao autentičan izraz bića i duše jednog naroda, a pod civilizacijom vanjske manifestacije poput demokratije, parlamentarizma i ustavnog uređenja. Dok su liberali i nakon Mannovog obrata ka republikanizmu, koji počinje s njegovim govorom “O njemačkoj republici” iz 1922. ostajali nepovjerljivi prema njemu, neprestano podsjećajući na taj grijeh iz prošlosti, dotle su ga upravo nakon tog republikanskog preumljenja konzervativci i desničari proglašavali izdajnikom. Taj prigovor da je izdajnik njemačke stvari posebno će dobiti na značaju u godinama njegovog egzila i on nije dolazio samo iz redova fašističkih propagandista nego i od pripadnika takozvane unutrašnje emigracije, šutljivih i nerijetko samoproklamiranih protivnika nacističkog režima koji su nakon 1933. ostali u Njemačkoj, iako se, kako su tvrdili, nisu slagali sa Hitlerovom vladavinom. Ta grupa autora je igrala veoma važnu ulogu u poslijeratnoj njemačkoj književnoj sceni i kreirala je negativno raspoloženje prema onim književnicima koji su se vraćali iz egzila.

Panel diskusija posvećena Thomasu Mannu//

Naravno, ni šezdesetosmaši, koji su u godinama studentskog bunta dominirali javnom scenom, a nakon „marša kroz institucije“ i zavladali kulturnim i društvenim životom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, nisu mogli ništa započeti s njim. Iritirali su ih Mannovo instistiranje na građanskom obrazovnom kanonu i njegova sklonost goetheovskom klasicizmu. Usprkos činjenici da je Thomas Mann u borbi protiv nacizma bio možda i najuporniji i najaktivniji njemački intelektualac, generacija šezdesetosme, koja je tadašnjem sistemu, između ostalog, zamjerala i nedovoljno razračunavanje s prošlošću, odnosno pritajeni kontinuitet sa fašističkim razdobljem, nije u velikom njemačkom piscu prepoznala svog prethodnika ili duhovnog srodnika, naprotiv. Za njih je on – premda istaknuti modernista - bio relikt jednog konzervativnog doba.

Međutim, Thomas Mann i njegovo djelo, unatoč svim nesporazumima s prethodnim generacijama, čine mi se danas možda i aktualnijim nego ikad ranije, i to ne zbog nekakvog nostalgičnog impulsa, uzaludne čežnje za obnovom “jučerašnjeg svijeta”, koja se često javlja u poremećenim vremenima. Pokušat ću takvu ocjenu na ovom ograničenom prostoru obrazložiti u nekoliko napomena.

Najprije, vjerovatno niko nije tako pregnantno opisao fenomen povodljivosti i zavodljivosti masa kao Thomas Mann, između ostalog, u svojoj noveli “Mario i čarobnjak” iz 1930. godine, u kojoj mađioničar Cipolla usprkos antipatiji koju publika osjeća prema njemu uspijeva uz pomoć kolektivne hipnoze ovladati mnoštvom i nametnuti mu svoju volju. Političke konotacije svakako su se odnosile na tadašnju fašističku Italiju, u kojoj se radnja novele i odigrava, kao što će se ubrzo odnositi i na Njemačku, koja će koju godinu kasnije sebe potčiniti jednoj bizarnoj ličnosti koju je tadašnja liberalna štampa dugo ismijavala i predstavljala ga kao karikaturu. U današnje doba populizma i trampizma u kojem cirkusantski model, politički djelotvorno, ponovo opčinjava mase, vrijedi se podsjetiti ovih mehanizama moći koje je Thomas Mann opisao prije skoro stotinu godina.

Iz sličnih razloga je danas opet aktualne već spomenuta mentalna figura raspada kao i ona herojska “borba za formu”, koja je centralni motiv u mnogim Mannovim djelima. U doba potpune erozije, inverzije i perverzije, u kojem se sve vrijednosti izvrću naopačke, ili ogoljavaju u svojoj ispraznosti, a neporedak se uspostavlja kao poredak - što sam u jednom eseju na drugom mjestu opisao kao politički (i društveni) karneval - doslovno se nameće potreba za ponovnim uspostavljanjem ravnoteže i resetovanjem forme, makar na intelektualnom nivou. Svi bezdani tog neprestanog nastojanja za izgradnjom unutrašnjeg poretka i okvirom koji neće biti pretijesan nego će omogućiti i slobodu ne samo da su opisani u Mannovim djelima nego je i sam njegov život svjedočenje o toj vječitoj bitki.

U dosluhu s vremenom

Jezik Thomasa Manna je elegantno izdiferenciran i naizgled klasično zaokružen; u njemu, međutim, složeni oblik nije sam sebi svrha, nego izraz misaone kompleksnosti koja zbog sveprisutne ironijske distance pripovjedača ostaje otvorena; on će se danas, u doba hroničnog nedostatka usredotočenosti, kratkih intervala pozornosti, mnogima učiniti anahronim, pa i nerazumljivim. Ipak, upravo takav stilski izraz u epohi Tik-Toka može djelovati subverzivno. Nažalost, mnogi umjetnici, pa i književnici, prečesto doslovno razumiju onaj stari princip, koji - da se razumijemo - načelno i dalje vrijedi, a koji glasi da umjetnički izraz mora biti u dosluhu s vremenom u kojem nastaje. Međutim, sudeći po glavnim tokovima današnje književnosti, i kod nas, a i u drugim jezicima, taj dosluh s vremenom je shvaćen kao doslovno imitiranje stvarnosti, mimeza najnižeg oblika. Lakonski, neobavezni stil ćaskanja, plošna i lagana parataksa bez trenja, koja dakle kod čitaoca ne pretpostavlja nikakav napor, postala je dominantna ekspresija savremene literature, u kojoj se, još i to da kažemo, ono famozno Ja uzdiglo u neprikosnovenog vladara, etablirajući se kao izvorište sve građe i svakog oblika, riječju: kao mjera svih stvari.

Taj globalni trend njemački germanista Moritz Baßler u jednoj nedavnoj studiji je analizirao kao “popularni realizam”. Upravo Mannovi tekstovi mogu biti važna inspiracija za pronalazak poetske alternative u kojoj će subjektivno i objektivno pronaći neki balans, ali i u kojoj će odnos građe i forme biti doveden u stanje ravnoteže. Oni mogu biti i poticaj da se opet razmisli o jednoj pomalo zaboravljenoj kategoriji u procjenjivanju vrijednosti književnog djela: o kategoriji relevantnosti. Ali postizanje relevantnosti iziskuje mukotrpan rad na sebi i na vremenu u kojem živimo, vječitu borbu s jezikom i građom, posvećenost zanatu.

Danas prilično zaboravljeni njemački književnik Alfred Andersch, također negirajući utjecaj Thomasa Manna na njegovo djelo, jednom je ustvrdio da artistička perfekcija Mannove proze naprosto jednu cijelu književnu tradicijsku liniju dovodi do svoje krajnje tačke, ne ostavljajući prostor da se ona nastavi. Međutim, sve to nastavljanje, nadovezivanje ne mora se odvijati na na površini, kao pravolinijski produžetak, jer je to svakako epigonstvo, nego ono više nalikuje arabeski u kojoj je sve nekako povezano bez hijerarhije i jasnog središta, i u kojoj se oblici prelijevaju jedan u drugi. U toj zamišljenoj arabeski kulture djelo Thomasa Manna se grana u više pravaca, povezujući nas sa širinom i dubinom svjetskog književnog nasljeđa. Vrijeme da s površine ovog prozaičnog doba, ne iz eskapizma, nego da bi svoj historijski trenutak bolje razumjeli, opet kao u "Čarobnom brijegu", zaronimo u tu dubinu vremena.