Svaki čovjek je cjelokupni svijet za sebe

U Charlama Depot Galeriji otvorena je Vaša izložba “Portreit of a bosnian family”. Šta ova izložba sadrži, te kako biste opisali ono što je njen estetski okvir?

- Riječ je o izložbi koja se sastoji od skulptura iz ciklusa portreta koji su nastajali u posljednjoj godini. Najveći problem kada se izražavate kroz skulpturu je vremensko trajanje izrade, te nedostatak prostora, materijala i alata. To me je nagnalo da pokušam pronaći način i materijal kojim ću mnogo brže moći prikazati pojedini lik koji mi je iz određenog razloga privukao pažnju. U toj potrazi je nastalo ovih tridesetak portreta koji su izloženi u Galeriji Charlama.

Kompaktno i skladno

Kroz njih sam pokušavao uhvatiti određena duhovna stanja kod ljudi koje svakodnevno srećem i to prikazati u jednom danu. Tu se nalazi od portreta dimnjačara kojeg sam jednom susreo u liftu pa do komšija i prijatelja koje susrećem svaki dan. Upravo to što su svi ovi portreti nastajali u jednom danu, ono je što ove radove čini posebnim i drugačijim od svih koje sam dosad izlagao. To mi je, ujedno, otvorilo put u neke potpuno nove sfere u načinu izražavanja. Ova djela su kao cjelina u galerijskom prostoru veoma kompaktna i skladna, međutim, ako pažljivo zagledate, vidjet ćete u svakom od njih potpunu različitost. Mislim da je ova izložba za mene bitna iz razloga što sam otkrio neke nove mogućnosti izraza kroz oblik, a da svakom posjetitelju može biti zanimljiva bez obzira na njegovu upućenost u likovnu umjetnost.

Plakat izložbe/

Posrijedi su portreti ljudi koje susrećete u svojoj svakodnevici, u najavi izložbe stoji da je njihova forma razbijena i uništena. Kako to objašnjavate u kontekstu Vaših radova? Šta je to što ih čini takvim kroz njihovo emocionalno i duhovno stanje?

- Sam portret je temelj kiparstva kada je stjecanje likovne naobrazbe u pitanju. Portret se vaja i crta na prijemnom ispitu, cijela jedna godina je posvećena istraživanju i analiziranju portreta. Te vježbe se odnose na proporcije, materijalizaciju, jednostavno rečeno, kopiranje nečijeg lica. Nakon što se te stvari na neki način premaše, prirodno ćete dobiti potrebu da prikažete nešto i mimo samog tehničkog umijeća. Ja sam u većini ovih radova u potpunosti zanemario sve te tehničke stvari zanimajući se za čovjeka isključivo kao emocionalno i duhovno biće. Mislim da danas u likovnoj umjetnosti ne treba da važe nikakva pravila, niti da postoje bilo kakvi pravci i definirani stilovi. Razbiti i uništiti formu nečijeg lica može da zvuči i zastrašujuće, ali to je ono što suvremeno kiparstvo upravo i treba da radi, da se bavi formom na način da je razbija i uništava te na taj način dođe do nečega višega i dubljega. To se može najbolje uraditi tako što se u jednom danu, odnosno u jednoj etapi završi skulptura, bez glancanja, uređivanja i dotjerivanja. Onda su stvari jednostavne, što uradiš, uradio si, ako ispadne loše, nema veze, sutra ili preksutra ispast će dobro.

Na izvjestan način postavka propituje tradicionalne porodične odnose u našim kulturološkim okvirima. Šta Vam je u tom smislu bila polazna osnova i čime ste se rukovodili prilikom stvaranja radova koji su obuhvaćeni ovom izložbom?

- Porodicu često nazivamo ćelijom društva. To je temelj i nešto što predstavljamo kao vrhovnu vrijednost i svetinju. Porodica može biti biološka, dalja ili bliža, ljudi često jedan razred ili jednu firmu opisuju kao porodicu, prijatelje opisujemo kao porodicu pa tako i sugrađane. U krajnjem slučaju, možemo reći da je cijeli svijet koji je poprilično mali u svojoj stvarnosti jedna velika porodica. Međutim, bila ta porodica velika ili mala, uska ili široka, ona se uvijek sastoji od pojedinaca koji moraju biti individue same za sebe. Svijet se danas u velikoj mjeri pokušava okrenuti toj individualnosti i način života je takav da svaka jedinka za sebe mora opstati i preživjeti. Tu dolazi do tog sukoba i vjerovatno neke potrebe da se pojam porodice redefinira u društvu. Ljudska individualnost je jedina vrijednost koju vidim u ljudima i njeno forsiranje je ono što radi ova izložba. Ujedno mislim da je svaki život zanimljiv na svoj način. Čovjek kojeg bi zatvorili u četiri zida i koji bi tu proveo cijeli svoj život prolazio bi kroz različita stanja svijesti i emocija pa čak i jedan takav život bi mogao biti ispunjen i zanimljiv. Svaki čovjek je cjelokupni svijet za sebe.

Pored toga, dotičete se i onih negativnih fenomena unutar porodičnih normi i transgeneracijskih obzora ponašanja. Kako ih Vi vidite i kako im u estetskom smislu pristupate?

- Uzevši u obzir da u ovom slučaju na porodicu gledam mnogo šire nego na oca, majku, brata i sestru, tako da kada bi rekao da je porodica degenerična i izopačena, mislio bih zasigurno na kompletno društvo. Tradicija je nešto što se vuče u svakom društvu stotinama, pa i više godina. Porodica može biti neki sinonim te tradicije. Tradicija je ono što guši ljudsku individualnost, a traženje individualnosti pojedinca unutar zajednice je ono o čemu govore portreti iz ciklusa ove porodice. Kroz cijeli ovaj ciklus upravo se isprepliće pojedinac kao individua i nasuprot tome pojedinac kao dio neke zajednice ili porodice.

Mijenjanje i prilagođavanje

Tradicija može predstavljati samo neki vid okova ovim pojedincima koje sam predstavljao kroz prikazane radove. Ne možemo bježati od toga da je upravo tradicija često kriva za mnoge užasne i zlokobne stvari. Njegujući neki vid individualnosti i posebnosti svakoga pojedinca, mislim da bi se mogle izbjeći mnoge katastrofe. Rat uvijek pokreće određena zajednica, društvo ili kako ih u ovom slučaju nazivamo porodice, a nikada pojedinac.

Neminovno je da smo mi bića zajednice i da ćemo uvijek težiti ka njihovom stvaranju. Pritom naša potreba za društvenim životom jednostavno nas primora da uvijek stvaramo neke nove porodice, no one će zasigurno da se mijenjaju i prilagođavaju vremenu i okolnostima u kojima živimo trenutačno.

Radite još i na svom projektu 365/365, čiji je koncept da svaki dan u godini napravite po jedan likovni rad. Kakva su Vam dosadašnja iskustva u tom procesu? Koliko je teško odgovoriti na jedan takav, svakodnevni stvaralački zahtjev te šta Vas inspiriše?

- Mislim da je najvažnije što je proizašlo iz ovog ciklusa “Portreit of a bosnian family” upravo to. Otkrivši da je moguće prikazati jedan lik u jednom danu, shvatio sam da je to moguće primijeniti na gotovo svaku temu. Do sada sam uradio 30 skulptura u 30 dana i kada ih budem imao 365, napravit ću izložbu istoimenog naziva (365/365). Mislim da će ona biti zanimljiva iz više aspekata. U jednu ruku, to će biti dnevnik kroz umjetničke radove koji je vođen godinu u kontinuitetu svaki dan, a u drugu, to će biti pojedinačni ekspresivni radovi koji će pokazati da za izraziti se skulpturom i napraviti kvalitetan rad nisu uvijek potrebni dugotrajni mučan rad, adaptiran prostor, skupi materijal. Mislim da ta izložba, ako bude realizirana kako sam zamislio, može otvoriti nove poglede na skulpturu na ovim prostorima. Meni lično će zasigurno otkriti 365 novih ideja i potencijalno novih ciklusa koje bih mogao vremenom dublje razrađivati. Uistinu mislim da bi ta izložba mogla biti značajna kada je skulptura na našem prostoru u pitanju, jer ima potencijal da bude zanimljiva jednom širem krugu publike te da otkrije potpuno novi način promatranja skulpture od onog kako smo ovdje do sada navikli.

Jusuf Hadžifejzović i Marko Frančešević/

Istakli ste ranije da, u kontekstu savremene bh. umjetnosti, stvaralačke energije umjetnicima nikad ne nedostaje, nego da im nedostaju uslovi, vrijeme i prostor za stvaranje. Dojma sam da je umjetnički rad često kod nas opterećen prekanom borbom da se, prije svega, preživi i egzistira. Kako u tim okvirima stvarate i kako generalno gledate na ovdašnju umjetničku scenu?

- Jedno od ključnih rješenja svega toga je upravo u projektu 365/365. Kada sam završavao sa Akademijom likovnih umjetnosti, bio sam svjestan da su nikakve šanse da sebi obezbijedim radionicu, materijale i sve što mi treba da se nastavim baviti skulpturom onako kako sam za vrijeme studija to zamišljao. Međutim, znao sam da bi ogroman poraz bio da odustanem u potpunosti od toga i posvetim se preživljavanju kao i većina naših nesretnih sugrađana.

Bilo kad i bilo gdje

Tada je krenula moja potraga kako nastaviti izražavati se i stvarati u okolnostima kakve jesu i u situaciji kakva mi jeste. Znao sam da ću svoju umjetnost morati prilagođavati mogućnostima i ubrzo sam nalazio rješenja. Vrhunac toga je upravo pomenuti projekt 365/365, gdje radim radove gotovo bilo kada i bilo gdje, a materijal i alati su sve što mi je dostupnu u datom trenutku. Smatram jednom od najporažavajućih istina to da veliki broj mojih kolega koji su diplomirali na akademiji, pokazali vrhunske radove i veliki potencijal, nakon stjecanja diplome naprosto je stopostotno zanemario skulpturi i nikada se nije ni pojavio na likovnoj sceni. Možda i najveći uspjeh cijelog projekta 365/365 bi bio kada bi taj ciklus nagnao bilo koga da se nastavi ili počne baviti skulpturom, bez obzira na mogućnosti i okolnosti kakve im trenutačno jesu. U svemu tome Galerija Charlama može odigrati ključnu ulogu u popularizaciji likovne umjetnosti, baš kako je to i svih ovih godina radila.