Snaga arta je za svakog čovjeka
Velika retrospektivna izložba Stipe Sikirice “Blizina čovjeka i zavičaja” gostuje u Gradskom muzeju Virovitica. “On je Stipe Sikirica, a njegove skulpture skrivene su u Virovitici. Znamo, znamo, niste ih uočili... zato je prilika da ih upoznate i smjestite u prostor od petka 26. 4. kada otvaramo izložbu. Osim ovih ‘virovitičkih’, doživjet ćete presjek djelovanja kiparskog genija”, napisali su muzealci na Fejsu.
Dugogodišnja veza
I da krenemo u raspetljavanje ove misteriozne veze, skrivenih dragulja arta i prelijepog grada, s puno šika i šarma, očaravajuće kulturne baštine, iz isto tako predivne Slavonije. Imamo odličnu priču iz Virovitice. Izložba koju ugošćava Gradski muzej Virovitica premijerno je pokazana prošle godine povodom 90. kiparevog rođendana u Gradskoj galeriji Sinj, matičnoj ustanovi koja brine o Sikiricinoj ostavštini, objašnjava samo za čitatelje Oslobođenja ravnateljica virovitičkog Muzeja Mihaela Kulej.
Sikirica je još prije desetak godina sva svoja djela darovao Gradu Sinju. Ali, i u Virovitici su čuvenom kiparu priredili rođendansku feštu. “Da, mislimo i na rođendan. Kiparov rođendan je 29. 4., mi smo u Virovitici otvorili izložbu uoči njegovog 91. rođendana. To je i bio plan, a kako i Virovitica od 1975. ima dugogodišnju vezu sa Sikiricom pa, evo, mogla bih reći do danas s obzirom na izložbu, taj korak koji se planira od 2022. je napokon i ostvaren. Cilj je bio pokazati izložbu koja ima nešto manje od 50 skulptura, predstavlja cijeli njegov opus jer je izložba retrospektivnog karaktera”, kaže gđa Mihaela.
Radi se o dvostrukom muzejskom tulumu. Retrospektiva Stipe Sikirice je ujedno dio ovogodišnje proslave Međunarodnog dana muzeja, koji se obilježava 18. svibnja, napominje. Povodom obilježavanja Međunarodnog dana muzeja, ali prije 13 godina, Gradski muzej Virovitica prvi put aktualizira pitanje vrhunskih artefakata nevidljivih najširoj javnosti i organizira tematski dan koji su nazvali: Skriveni Park skulptura. Tako stižemo do glavne priče: ogromnog, višegodišnjeg truda virovitičkih muzealaca da skulpture u javnom prostoru, čiji su autori najpoznatiji kipari, uključujući i Sikiricu, relociraju sa sadašnjih teško dostupnih gradskih lokacija u urbano frekventno tkivo Virovitice na dobrobit svih građana. Na taj način bi se obogatila gradska vizura i ostvarila želja umjetnika za komunikacijom s njegovim djelima, ističe ravnateljica Muzeja.
Skulpture među kojima su prava remek-djela trenutno se nalaze u krugu nekoliko virovitičkih tvornica koje su danas u rukama novih vlasnika, pa su oni tako postali i vlasnici vrijednih umjetnina. Ovakvih situacija ima diljem bivše Juge. O povijesti virovitičke priče ravnateljica Mihaela kaže: “Radi se o suradnji umjetničke udruge Ulupuh i tvornice namještaja Tvin u Virovitici koja je započela 1975. godine, gdje je tadašnji direktor tvornice Milan Glumac očigledno bio vrlo osviješten čovjek - stvarno mi je lijepo to primijetiti jako puno godina poslije! - i potpisao je ugovor sa Ulupuhom da će članovi ove udruge, kipari predvođeni Stipom Sikiricom, koji je u to vrijeme bio i dekan Likovne akademije u Zagrebu, napraviti u krugu tvornice Tvin mjesto za predah radnika od svakodnevnog posla. To je stvarno Park skulptura. Radi se o zelenom prostoru gdje su prekrasni travnjaci, prekrasno drveće u koje su implementirane skulpture.”
Sikirica je ondje zastupljen s dvije vrlo reprezentativne skulpture, tipične za ovog izuzetnog kipara, “Igra mladosti” (postavljena 1979. prikazuje konja u malo većoj od prirodne veličine i dvoje mladih jako zaigranih ljudi u pokretu), a druga je “Materinstvo” (majka i dijete, također jedna od umjetnikovih velikih tema, postavljena 1977). Zašto ih muzealci nazivaju skrivenim skulpturama? “Zato što nisu implementirane u javni gradski prostor, jer je ipak ovo krug tvornice i ne može ih svatko vidjeti. Naravno da možete doći i najaviti se da ih vidite, ali morate znati da su tamo, zato je Gradski muzej davno i pokrenuo inicijativu da se skulpture relociraju”, objašnjava gđa Mihaela.
Zahvaljujući osobnom istraživanju, ravnateljica Muzeja, ujedno muzejska savjetnica, otkrila je da je u drugoj polovici 1990-ih Sikirica postavio dvije skulpture u krugu dvije druge tvornice u Virovitici, danas već bivših tvornica šećera i tekstila. Skulptura “Mladenac” postavljena 1998. na ulazu u bivšu Šećeranu prikazuje mladića i konja, a skulptura “Na izvoru”, koja je bila zamišljena kao spomen-česma hrvatskim braniteljima, postavljena je 1995. u krugu tvornice tekstila Virovitičanka, koja je u međuvremenu propala. Sve skulpture su u odličnom stanju.
“Skulpturu ‘Na izvoru’ smo uspješno izmjestili u stvarno javni prostor grada Virovitice, u dvorište palače Pejačević. Nažalost, skulptura u bivšoj tvornici šećera je i dalje ondje. Tvornica više ne radi kao Šećerana, tamo je neki drugi tvornički kompleks koji ne radi punom parom, ali problem je u tome što je taj tvornički kompleks, pjesnički rečeno - na kraju grada, izvan urbanog prostora Virovitice, ova skulptura je vizualno nedostupna, morate ciljano ići u bivšu Šećeranu, a današnju tvornicu, da biste ju vidjeli”, govori ravnateljica.
Naglašava podršku lokalnih vlasti u realizaciji ideje o relokaciji skulptura. Gradski muzej Virovitica ima jako dobru suradnju s gradskim vlastima, gradonačelnikom i svim njegovim suradnicima. “No, moramo riješiti pravno pitanje. Jer tvornica Tvin radi, ima nove vlasnike, Šećerana radi na neki drugi način, isto ima nove vlasnike i sad se treba dogovoriti način kako će se to pravno pokriti, jer su vlasnici skulptura novi vlasnici spomenutih tvornica.” Ravnateljica Mihaela šalje još jednom javnu poruku sada putem našeg lista: “I apeliram svako malo, pa iskoristit ću i ovu priliku, apeliram na njih, vlasnike tvornica, da je to veliki poklon građanima Virovitice, ne radi se o Gradskom muzeju, Muzej je inicijator, spona, to bi bio veliki poklon i građanima i posjetiteljima Virovitice. Na ovome radim već dugi niz godina. Zato sam sretna što smo otvorili izložbu, nadam se da će ona biti još samo jedan korak prema ostvarenju tog krajnjeg cilja.”
Dok razgovaraš s ovom energičnom i pametnom ravnateljicom, jasno ti je zbog čega je Gradski muzej Virovitica dosad pobrao toliko značajnih nagrada za svoj rad. Među ostalim, ovaj virovitički muzej je dva puta nominiran za najbolji europski muzej, dobitnik je nagrade Živa 2022. za najbolji slavenski muzej, od Virovitičko-podravske županije dobili su Zahvalnicu za promicanje muzejske djelatnosti, a Hrvatsko muzejsko društvo nagradilo ih je za najbolje realizirani stalni postav.
Zanima me kako ljudi u Virovitici gledaju na višegodišnju muzejsku inicijativu ponovnog otkrivanja nedostupnih gradskih kiparskih dragulja? Jako pozitivno, odgovara šefica Muzeja. Opisuje reakcije s nedavne, kako kaže, društvene situacije s hrpom ljudi. “Pitali su me: Dobro, kad ćeš to izvući? Kad će skulpture doći? Ljudi idu tako daleko, što mi se jako sviđa, da daju prijedloge gdje bi skulpture mogle biti postavljene u gradu. Super bi bilo ovdje, ili ondje... govore. Pitaju: Šta misliš, šta Sikirica misli?”
Pa šta misli kipar Sikirica? - pitam i ja. “Sikirica, koji je vrlo plodan autor, još i danas radi na neki svoj skromniji način s obzirom na godine. Ali, radi. Koliko znam, a posjetit ću ga nakon otvorenja izložbe, on je jako htio da ove skulpture budu u gradskom prostoru, da su dostupne svima. Jedini zahtjev koji je iskazao, da hoće znati koja će skulptura biti postavljena na kojem mjestu, jer je njemu jako bitan suodnos djela i okoliša. Radi skulpturu u javnom prostoru za komunikaciju sa svakim slučajnim prolaznikom.”
Stipe Sikirica (Jabuka kraj Sinja, 1933) jedan je od najboljih suvremenih hrvatskih kipara, poznat i po tome što trajno slavi tradiciju rodnog kraja. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završava u klasi Vanje Radauša, gdje je poslije profesor. Suradnik je Majstorske radionice V. Radauša i jedan od osnivača Likovne akademije u Širokom Brijegu u Bosni i Hercegovini, gdje predaje kiparstvo od 1996.
Od početka vjeran je figuraciji u kombinaciji s folklornim elementima zavičajne Cetinske krajine. Autor je brojnih skulptura, mnogih spomenika borcima u 2. svjetskom ratu (“Glavice”, 1971), aktova, figura konja, spomeničke plastike u javnom prostoru Hrvatske i BiH. Proslavile su ga biste (Jure Kaštelan, Slavko Kolar, Nikola Šop i dr). Ovaj veliki kipar oduvijek naglašava da su mu zavičaj, rodno selo Jabuka, triljski kraj, Sinj, cetinski kraj i cijela Dalmatinska zagora oduvijek bili i ostali nepresušan izvor nadahnuća. Nazivaju ga i kiparom Alke.
Skulpture žena
Autor je “Spomenika alkaru” (1965), zaštitnog znaka grada Sinja, izradio je brončana vrata crkve Gospe Sinjske (1987) isto u Sinju koja se smatra remek-djelom. Reljefni Štit velikog vojvode alkarskog, alkarski zlatnici i srebrnjaci također su djelo ovog umjetnika. Upravo u Sinju je 1957. kao svoj prvi rad postavio skulpturu “Djevojka na izvoru”, koju Sinjani nazivaju Luca. Uspješno se bavi i medaljerstvom. Autor je idejnog rješenja za najviša hrvatska odlikovanja, a uradio je i medalje za Univerzijadu u Zagrebu 1987.
Pitam gđu Mihaelu što osobno najviše cijeni u stvaralaštvu kipara Sikirice? Odgovara da kao povjesničarka umjetnosti najboljim smatra skulpture žena u kojima ovaj umjetnik spaja tradicijski odnos prema ženi sa simbolikom sigurnosti i nastavka života. Pitanje za finiš razgovora: je li moguće da tvornice kao nekada počnu brinuti o predahu svojih radnika u idiličnom ambijentu nekog novog Parka skulptura? “Sada su druga vremena, sada živimo u totalno drugačijem društvenom kontekstu. Ljudi su puno zatvoreniji, ne misle toliko o dobrobiti drugih ljudi, što je tužno, ali to je naš realitet. Zato je tu Gradski muzej Virovitica koji misli o takvim stvarima, nadam se da to svi primjećuju”, kaže gđa Mihaela. I potvrđuje: da, jako je optimistična.
