Slavonijo, ljubavi moja
Prvorazredan kulturni događaj, dragulj izložba. Galerija Hrvatskog kulturnog središta Založba kralja Tomislava u Čapljini predstavlja izložbu djela Vanje Radauša. Svečano otvorenje izložbe je u subotu, 21. prosinca, u 19 sati. U postavu od oko 60-ak eksponata moći će se vidjeti skulpture, crteži, akvareli i medalje te dragocjen dokumentarni materijal poput preslika fotografija iz umjetnikove ostavštine.
Kipar, slikar, pisac
Intencija izložbe priređene u povodu 50. godišnjice umjetnikove tragične smrti je sagledati cjelinu opusa u sažetom obliku, ističe kustosica izložbe, poznata zagrebačka povjesničarka umjetnosti Biserka Rauter Plančić. Jako cijenjena kustosica, ranije dugogodišnja ravnateljica zagrebačke Moderne galerije (danas Nacionalni muzej moderne umjetnosti), u svojoj profesionalnoj karijeri priredila je more izložbi, a u Čapljini poentira najvažnije momente u Radauševom životu i radu koji i u ovoj sažetoj formi čovjeka bukvalno ostavljaju bez daha.
Vanja Radauš (Vinkovci, 1906 – Zagreb, 1975) jedan je od najistaknutijih i najoriginalnijih umjetnika 20. stoljeća Hrvatske, ali i bivše nam zajedničke države. Kipar, slikar i pisac. Akademik, sveučilišni profesor, u Drugom svjetskom ratu sudionik Narodnooslobodilačke borbe (NOB). Ono što Radauša izrazito karakterizira, to je nevjerojatno snažna poveznica s vlastitim zavičajem. “Rodnoj je Slavoniji posvetio veliki dio svoga strastvena umjetničkog bića”, navodi kustosica.
Dugovječnom ciklusu skulptura “Slavonija” bio je vjeran cijeli svoj stvaralački vijek. Rauter Plančić konstatira: “Jer ako se kod ikojeg hrvatskog umjetnika očituje utjecaj kraja u kojem je rođen i odrastao i koji mu je najdublje ostao u pameti, onda se to jasno zapaža kod Vanje Radauša.” Uvodno u tekstu kataloga citira pjesnika Radauša: Prvu rič što sam je čuo/Od matere/Naučio/Bila je ‘rvatska/U Slavoniji/Zemlji rođenoj/Voljenoj... Slijedi insert iz Radauševog intervjua za Vjesnik 1971. “Da govorim o svom životu? ... Pa kratko ću vam reći: Ne sjećam se da sam ijedan dan prokartao, svaki dan, pa i kad nisam radio, bio mi je ispunjen.”
Svi koji su pročitali biografiju Vanje Radauša znaju da uvijek spominje slavonsku rijeku Bosut. Od ilovače koju je izvadio iz Bosuta radi svoju prvu skulpturu. Slavonija je oduvijek i zauvijek umjetnikova velika inspiracija. Opsesija zavičajem je stalna. U svakom snu, potezu. Gradski muzej Vinkovci danas čuva najveći dio Radauševe umjetničke ostavštine, preko 1.300 djela. Radaušev stvaralački opus najveći je u povijesti hrvatske umjetnosti, radi se o tisućama djela. Također, ovaj fascinantni umjetnik autor je najvećeg broja javnih spomenika u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. stoljeća.
Izložba u Čapljini kronološki sumira putovanje Vanje Radauša kroz život i svijet arta. Studira od 1924. do 1930. u Zagrebu na Umjetničkoj akademiji, diplomira u klasi Ivana Meštrovića (od kojeg je naučio mnogo, navodi kustosica). Studije nastavlja u Parizu, gdje ga privlače djela Rodina, u Italiji Michelangela. Izražajnost, pokret i dramatika trajna su obilježja Radauševog kiparstva, što je vidljivo od 1934. do 1936, pojašnjava kustosica i autorica koncepta izložbe. U Čapljini iz ove faze pokazani su među ostalim “Muški torzo” i “Ženski torzo”, izvedeni u bronci, ujedno i najranije datirani eksponati u postavu.
Nacionalno i socijalno osviješten strastveni umjetnik i intelektualac, ukazuje kustosica. Od 1932. Radauš je jedan od osnivača i član Udruženja umjetnika Zemlja, grupacije mladih slikara, kipara i arhitekata angažirane na političkom planu u progresivnom duhu, s kojom izlaže sve do policijske zabrane u Beogradu 1935. Povijest arta kaže: angažman Vanje Radauša nije bio nimalo salonskog tipa, kod njega su stvarno umjetnost i život bili jedno i međusobno se preplitali. “Jer su umjetnost i život jedno”, rečenica je iz Manifesta Zemlje.
U čapljinskom postavu izloženi su i crteži iz antiratnog ciklusa Dance macabre, umjetnikova reakcija na stradanja u građanskom ratu u Španjolskoj (1936-1940). Od prve samostalne izložbe snažno socijalno intonirane u zagrebačkom Salonu Urlich 1939, do odlaska Vanje Radauša u partizane 1943. prošlo je samo četiri godine. Kao što je Goya slikao strahote rata, tako i Radauš bilježi rat i ratne boli i strahote. Radauš je autor niza spomenika borcima NOB-a u kojima opisuje patnju i žrtvu. Osobno ih pamti. Ono najosobnije viđeno i zapamćeno govori jednim od najpoznatijih ciklusa skulptura “Tifusari” (1959).
Radauš predstavlja Jugoslaviju na izložbi svih izložbi Bijenalu u Veneciji (1950), od 1947. član je Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU), od 1945. redoviti profesor Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, s Majstorskom radionicom, u dva navrata i rektor Akademije. Na glasu je kao kipar pjesništva – pjesnik kiparstva. Uz rad u mediju skulpture, piše poeziju i romane “Let u bezdan”, “Vihori u virovima”, “Requiem za tifusare” i dr. Piše u ritmu nabacivanja gline, tvrde čitači i tumači. Poput onih ultramaštovitih pjesnika koji su pisali u ritmu jazza.
Slavoniji posvećuje niz svojih skulptura ali i brojne pjesme sabrane u tri zirke poezije: “Slavonijo, zemljo plemenita” (1969), “Kosilica vremena” (1971) i “Buđenje snova” s pjesmama iz 1974. objavljenim posthumno, dotad nepoznatom poezijom iz razdoblja 1968 – 1974. “Uronjen dušom i tijelom u svoj kraj, on se rijetko zanimao za blagodeti stola europejstva i njegova su studijska putovanja vrlo često bila posvećena istraživanju slavonske srednjovjekovne baštine i kulturno-povijesnih spomenika što je svaki put rezultiralo sjajnim fotografijama i tekstualnim prilozima publiciranim u dvije fotomonografije ‘Srednjovjekovni spomenici Slavonije’ i ‘Spomenici Slavonije iz razdoblja od 16. do 19. stoljeća’”, navodi se u kontekstu Radauševe izložbe u Čapljini.
Riječ je o izuzetno aktivnoj karijeri. Skulpture, često obojene, radi u bronci, kamenu, terakoti, sadri (gips), aluminiju, vosku. Izveo je preko sto spomenika u javnom prostoru. Slika u tušu, gvašu, akvarelu. Profinjeni akvareli su među najboljim ikad viđenim na likovnoj sceni. Ogroman crtački opus prepun je iznimne snage i strasti. Stvara u ciklusima. Spoj zanatske perfekcije i čistog arta. “Radauš ide u red najvećih hrvatskih umjetnika uopće, koji je u nacionalnoj likovnoj umjetnosti 20. stoljeća ostavio u naslijeđe jedinstven kiparski opus, koji je odolio svim silama nasilne modernosti i ostao svoj a k tomu i nacionalan i univerzalan”, naglašava kustosica.
U čapljinskom postavu su brojna Radauševa remek-djela. Najčudesnije, kako se ovdje ističe, po mnogima životno djelo ovog umjetnika je tematski ciklus skulptura “Panopticum croaticum” (1961.) koji posvećuje šesnaestorici velikana hrvatske kulturne povijesti čije su sudbine tragične (August Cesarec, A.G. Matoš, Vatroslav Lisinski, Ivan Goran Kovačić, Josip Račić, J.P. Kamov, Vjekoslav Karas i dr.) Sve skulpture iz ovog ciklusa izvedene su u koloriranom gipsu i monumentalnih su dimenzija. Ovo Radauševo djelo zadobilo je epitet najosebujnijeg i najsamosvojnijeg kiparskog ciklusa u hrvatskoj skulpturi uopće, poentira autorica izložbe.
Na izložbi u Čapljini pokazani su, među ostalim, umanjeni brončani radovi kiparovih posveta: gluhonijemoj slikarici “Slavi Raškaj”, autorici beskrajno senzibilnih akvarela koja je skončala u bolnici za psihičke bolesnike, “Franji Krežmi”, violinistu rođenom u Osijeku 1862. koji je u dobi od samo 17 godina stekao svjetsku slavu koncentrirajući po europskim scenama pa s nepunih 19 godina naprasno preminuo od upale uha u Frankfurtu na Majni.
Što se još može vidjeti u izvanredno promišljenom postavu u Čapljini? Promatrače se uvodi u umjetnikovu konstantu, stalno preplitanje dva stilska izraza: ekspresionizma i klasicizma. Vrhunac ekspresionizma je skulptura iz ciklusa “Tifusari”, klasicizam se očituje u kamenim i mramornim skulpturama, portretima, aktovima i figuralnim kompozicijama. Među eksponatima je i studija za Spomenik vodi, odnosno Spomenik rijeci Cetini, službenog naziva “Djevojka s vrčem”, skulptura-česma izvedena u bronci (1955). Postavljena je u gradu Trilju na Cetini nedaleko od Sinja. Upravo Radauš uvodi tipologiju u kojoj se spajaju skulptura i fontana, česma.
Na izložbi su zahvaljujući reprezentativnim studijama pokazani i Radaušev virtuozni “Spomenik Petrici Kerempuhu”, postavljen 1955. na tržnici Dolac u Zagrebu, “Spomenik palim hrvatskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu” (1939.) postavljen na zagrebačkom Gradskom groblju Mirogoj, spomenik “Pobuna hrvatskih domobrana u Villefrancheu” (1950.) gdje je tek 2006. postavljen spomenik, kako se pojašnjava, s iznova salivenim skulpturama i rasporedom kipova donekle bližim izvornoj ideji autora. Izloženi crteži, akvareli, medalje moćno kompletiraju galerijsku priču.
Trajna pobunjenost
Priča iz života: urbana legenda kaže da je Vanja Radauš bio jedan od najnačitanijih osoba u Zagrebu. Erudita, briljantne, čiste rečenice. Prijateljevao je s mnogim književnicima. Prema svjedočenju kolega s Likovne akademije, svaka knjiga koja bi došla u Zagreb prvo je došla u Radaušev atelje. Kustosica Rauter Plančić zaključuje: “Vanja Radauš bio je umjetnik koji se nije skanjivao stihotvorstva, ni zamaha dlijeta, niti poteza kista. Dosljedno je sve do smrti stvarao i pokazivao trajnu pobunjenost te neposredni život u sebi i oko sebe. Bio je sin svoje domovine i angažirani sudionik njenih grčevitih prijeloma i teških spoznaja. Prije pedeset godina napustio je ovaj svijet u neobjašnjivim okolnostima i otišao u nebeski Panopticum croaticum.”
U svjetlu izložbe Vanje Radauša u Čapljini podsjeća se da je djelo ovog veličanstvenog umjetnika iz fundusa Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu trenutno izloženo u Muzeju suvremene umjetnosti Bukurešt sve do svibnja 2025. u sklopu predstavljanja hrvatskog likovnog modernizma. Čapljinsku izložbu prati odličan katalog koji je tiskao Grafotisak iz Gruda.
